NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 11. Za ovo ne postoje reči

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 11. Za ovo ne postoje reči    Sat Jun 26, 2010 6:20 am

Bellino tijelo, zaliveno crvenilom, pocelo se trzati i otimati u
Rosalienu narucju, kao da se trese na elektricnoj stolici. Lice joj je
pritom cijelo vrijeme bilo prazno - u nesvijesti. Gibala se od onog
mahnitog koprca-nja iz sredine tijela. Njezine je grceve pratilo oštro
unutarnje pucanje i lomljenje.
Rosalie i Edvvard ostali su ukipljeni
na najkracih pola sekunde, a onda su sijevnuli. Rosalie je smjesta
podigla Bellino tijelo u narucje, te su se ona i Edvvard vinuli
stubištem na kat, vicuci tako brzo da sam teško uspijevao razabrati
pojedine rijeci.
Jurnuo sam za njima.
"Morfija!" urliknuo je Edvvard prema Rosalie.
"Alice - nazovi Carlislea!" graknula je Rosalie.
Soba u koju sam ušao za njima izgledala je kao hitna služba postavljena usred knjižnice.
Rasvjeta
je bila jarka i bijela. Bella je ležala na bolnickom stolu pod tim
sjajem, kože utvarne pod reflektorima. Tijelo joj se koprcalo poput
ribe na pijesku. Rosalie je pritisnula Bellu na ležaj i trzanjem i
drapanjem smaknula odjecu s nje, dok joj je Edvvard zabijao injekciju u
nadlakticu.
Koliko sam je puta zamišljao golu? Sad nisam mogao gledati. Bojao sam se sjecanja koje bi mi se zadržalo u glavi.
"Pa što se zbiva, Edvvarde?"
"Dijete se guši!"
"Posteljica se sigurno odvojila!"
Tu je negdje Bella došla k sebi. Reagirala je na njihove rijeci krikom koji mi je proparao bubnjice.
"VADI ga!" vrisnula je. "Ne može DISATI! Vadi ga ODMAH!"
Vidio sam kako se stvaraju crvene tockice kad su joj od vriska popucale kapilare u ocnim jabucicama.
"Morfij—" zarežao je Edvvard.
"NE!
ODMAH— !" Novi nalet krvi iz grla ugušio je ostale rijeci koje je
htjela kriknuti. Podigao joj je glavu, ocajnicki joj nastojeci ocistiti
usnu šupljinu kako bi ponovno mogla disati.
Alice je uletjela u sobu
i zakvacila malu plavu slušalicu Rosalie pod kosu. Zatim se Alice
odmaknula, razrogacenih, gorucih zlatnih ociju, dok je Rosalie mahnito
siktala u telefon.
Pod jarkom svjetlošcu, Bellina je koža djelovala
prije modrikasto i crno negoli bijelo. Zagasito je crvenilo istjecalo
pod kožom preko goleme, uz-drhtale ispupcine njezina trbuha. Rosalie je
prinijela ruku sa skalpelom.
"Pusti da morfij pocne djelovati!" viknuo je Edvvard na nju.
"Nema vremena", prosiktala je Rosalie. "On umire!"
Spustila
je ruku na Bellin trbuh, i jarko je rumenilo briznulo iz prosjecene
kože. Kao da je izlila vjedro, odvrnula slavinu do kraja. Bella se
trznula, ali nije vrisnula. Još uvijek se gušila.
A nato se Rosalie
pomutilo u glavi. Primijetio sam kako joj se izraz lica mijenja, opazio
kako joj se usne zadižu nad zube, a crne se oci krijese od žedi.
"Ne, Rose!" urliknuo je Edvvard, ali ruke su mu bile potpuno zauzete pridržavanjem Belline glave, kako bi mogla disati.
Bacio
sam se na Rosalie, preskocivši stol a da se nisam pritom potrudio
fazirati. Kad sam udario u njezino kamenito tijelo i odbacio je prema
vratima, osjetio sam kako mi se skalpel u njezinoj ruci zabija duboko u
lijevu mišicu. Desnim sam je dlanom opalio po licu, što joj je
ukliještilo celjust i prekinulo dišne putove.
Kad sam joj vec primio
lice, odmaknuo sam joj tijelo da je mogu kako treba kresnuti nogom u
drob; bilo mi je kao da sam šutnuo beton. Rosalie je odletjela u
dovratak i razvalila mu jednu stranu. Mali zvucnik u uhu raspao joj se
u komadice. Zatim se tu našla Alice i odvukla je za grkljan u hodnik.
I
morao sam skinuti kapu Blondinki - nije se oduprla ni malim prstom.
Htjela je daje pobijedimo. Pustila mije daje tako izdevetam kako bi
spasila Bellu. Dobro, kako bi spasila stvora.
Išcupao sam si oštricu iz ruke.
"Alice, vodi je odavde!" viknuo je Edvvard. "Vodi je Jasperu i drži je tamo! Jacobe, trebaš mi!"
Nisam
gledao kako Alice dovršava posao. Okrenuo sam se na peti prema
operacijskom stolu, gdje je Bella postajala sva plava, iskolacenih
ociju.
"Reanimacija?" zarežao je Edvvard prema meni, zahtijevajuci brzi odgovor.
"Da!"
Na
brzinu sam procijenio izraz njegova lica, tražeci bilo kakvu naznaku da
bi mogao reagirati kao Rosalie. Nisam vidio ništa osim potpuno
usredotocene žestine.
"Riješi joj disanje! Moram ga izvuci prije nego što—"
Još
jedan prodoran lom u njezinu tijelu, najglasniji dosad, tako glasan da
smo se obojica zgranuto ukipila, cekajuci da ona odgovori krikom.
Ništa. Njezine noge, koje su joj dosad bile skvrcene od agonije, sada
su se objesile i raširile u neprirodan položaj.
"Njezina kralježnica", užasnuto je protisnuo.
"Vadi to iz nje!" zarežao sam i dobacio mu skalpel. "Više ništa nece osjetiti!"
I
onda sam se nagnuo nad njezinu glavu. Usna joj je šupljina izgledala
cisto, pa sam prislonio svoja usta na njezina i puhnuo zrak punim
plucima. Osjetio sam kako joj se drhtavo tijelo širi, tako da sam
zakljucio da joj u grlu nema prepreka.
Usne su joj imale okus krvi.
Cuo
sam kako joj srce neravnomjerno lupa. Samo tako, uputio sam joj usrdnu
misao i puhnuo još jedan nalet zraka u njezino tijelo. Obecala si mi.
Samo neka ti srce i dalje kuca.
Zacuo sam tih, vlažan potez skalpela preko njezina trbuha. Još se krvi izlilo na pod.
Sljedeci
me zvuk ošinuo, neocekivan, stravican. Rezak poput paranja metala.
Podsjetio me na borbu na cistini prije toliko mjeseci, na reski zvuk
komadanja novorodenih. Bacio sam pogled i vidio daje Edvvard prislonio
lice na ispupcinu. Vampirski zubi - siguran nacin paranja vampirske
kože.
Stresao sam se i puhnuo još zraka u Bellu.
Uzvratila mi je kašljem, trepcuci, obnevidjelo prevrcuci ocima.
"Da si ostala sa mnom, Bella!" viknuo sam na nju. "Cuješ me? Ostani! Da me nisi ostavila. Samo neka ti srce kuca!"
Oci su joj kolutale, nastojeci pronaci mene, ili njega, ali ništa ne za-pažajuci.
Svejedno sam zurio u njih, ne odmicuci pogled.
A
onda joj se tijelo odjednom ukocilo pod mojim dlanovima, premda joj se
disanje grubo vratilo, a srce joj je nastavilo lupati. Shvatio sam da
ta ukocenost znaci da je gotovo.
Unutarnjeg udaranja više nije bilo. Stvor je sigurno izvaden iz nje. I bio je.
Edvvard je prošaptao: "Renesmee."
Znaci,
Bella je pogriješila. Nije to bio djecak kojeg je zamišljala. Što me
nije narocito iznenadilo. U cemu to uopce ona dosad nije pogriješila?
Nisam odmaknuo pogled s njezinih podlivenih ociju, ali osjetio sam kako slabašno diže ruke.
"Daj mi..." zakreštala je prepuklim šaptom. "Daj mi da je primim."
Valjda
sam trebao znati da ce joj on uvijek dati ono što traži, bez obzira na
to koliko glup njezin zahtjev bio. Ali nisam ni sanjao da ce je sada
poslušati. Pa mi nije palo na pamet da ga sprijecim.
Nešto toplo dotaklo mi je ruku. Vec mi je to trebalo privuci pozornost. Meni ništa nije bilo toplo.
Ali
nisam mogao odmaknuti pogled od Bellina lica. Zatreptala je i zatim se
zagledala, jer su joj oci napokon progledale. Prostenjala je cudnim,
slabašnim tepanjem.
"Renes... mee. Tako je... prekrasna."
A onda je zinula - zinula od boli.
Kad
sam je napokon pogledao, bilo je prekasno. Edvvard joj je oteo toplo,
krvavo stvorenje iz onemocalih ruku. Oci su mi preletjele preko njezine
kože. Bila je crvena od krvi - krvi koja joj je istekla iz usta, krvi
kojom je cijeli stvor bio premazan, kao i svježe krvi koja je navirala
iz ranice
od ugriza u obliku dvostrukog polumjeseca, tik iznad njezine lijeve dojke.
"Ne, Renesmee", promrmljao je Edvvard, kao da uci cudovištance bontonu.
Nisam pogledao ni njega ni stvora. Gledao sam samo Bellu dok su joj se oci obrtale u dupljama.
Sa završnim, tupim ga-hamp, srce joj je posustalo i utihnulo.
Promaknulo
je možda pola jednog otkucaja, a onda su mi se ruke našle na njezinim
grudima, dajuci joj reanimaciju. Brojio sam u glavi, nastojeci zadržati
ravnomjeran ritam. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
Odmaknuo sam se na trenutak i opet puhnuo puna pluca zraka u nju.
Više
ništa nisam vidio. Oci su mi bile suzne i mutne. Ali bio sam
hipersvjestan zvukova u prostoriji. Nevoljkoga glu-glu njezina srca pod
usrdnim
pritiskom mojih ruku, nabijanja moga vlastitog srca, te još jednog -
treperavih otkucaja koji su bili prebrzi i prelagani. Nisam ih
uspijevao prepoznati.
Upuhnuo sam još zraka Belli niz grlo.
"Pa što cekaš?" zadihano sam procijedio, ponovno joj tiskajuci srce. Jedan. Dva. Tri. Cetiri.
"Preuzmi
bebu", užurbano je rekao Edvvard. "Baci je kroz prozor." Jedan. Dva.
Tri. Cetiri. "Daj je meni", zvonko je prošaptao glas s vrata. Edvvard i
ja zarežali smo u isti mah. Jedan. Dva.
Tri. Cetiri.
"Obuzdala sam se", obecala je Rosalie. "Daj mi bebu, Edvvarde. Brinut cu se za nju dok Bella ne..."
Ponovno sam pružio dah Belli dok se odvijala primopredaja. Treperavo tumpa-tumpa-tumpa izgubilo se u daljini.
"Odmakni ruke, Jacobe."
Podigao
sam pogled s Bellinih bijelih ociju, i dalje joj pumpajuci srce.
Edvvard je u ruci držao injekciju - sasvim srebrnkastu, kao da je
izradena od celika.
"Što ti je to?"
Kamenom je rukom odbio moju
od sebe. Zaculo se tiho hrskanje kad mije udarcem slomio mali prst.
Iste je sekunde zabio iglu ravno u njezino srce.
"Moj otrov", odgovorio mi je i utisnuo klip do kraja.
Zacuo sam trzaj u njezinu srcu, kao da joj je dao elektrošok.
"Pumpaj dalje", naredio mije. Zvucao je ledeno, mrtvo. Gorljivo, lišen misli. Kao daje stroj.
Zanemario
sam bolove u prstu koji mi je zarastao i poceo joj opet tiskati srce.
Išlo mi je teže, kao da joj se u njemu gruša krv - sve gušca i sporija.
Dok sam joj tjerao sada viskoznu krv kroz arterije, promatrao sam što on radi.
Izgledalo je kao da je ljubi, prelazi joj usnama preko grla, preko
zapešca, preko pregiba s unutarnje strane lakta. Ali cuo sam socno
drapanje njezine kože dok ju je probijao i probijao zubima, tjerajuci
joj otrov u organizam na što je moguce više mjesta. Vidio sam kako mu
blijedi jezik prelazi preko posjeklina koje krvare, ali prije nego što
me zbog toga stigla obuzeti muka ili ljutnja, shvatio sam što radi. Na
mjestima gdje je jezikom premazao otrov preko njezine kože, cvrsto ju
je zalijepio. Time je zadržao i otrov i krv u njezinu tijelu.
I
dalje sam joj puhao zrak u usta, ali tu više nije bilo nicega. Samo
odgovora u vidu beživotna podizanja njezinih prsa. Nastavio sam joj
pumpati srce i brojiti, dok je on bjesomucno radio na njoj, nastojeci
je ponovno sastaviti. Ali što sudbina rastavi...
Jer tu više nije bilo nicega, samo on, samo ja. Trudili smo se oko trupla.
Jer samo je to ostalo od djevojke koju smo obojica voljeli. Ovo slomljeno, iskrvareno,
izmoždeno truplo. Nismo više mogli sastaviti Bellu.
Znao sam da je prekasno. Znao sam da je mrtva. Znao sam to sa sigurnošcu, jer me ništa
više nije vuklo prema njoj. Nisam osjecao nikakav razlog da budem tu uz nju. Ona više nije
bila tu. Zato me ovo tijelo više nije privlacilo. Bezumna potreba da budem blizu nje sada je
išcezla.
Ili se, tocnije receno, možda preselila. Kao da sam sada osjecao privlacenje iz suprotnog
smjera. S druge strane vrata, iz prizemlja. Žudnju da odem odavde i nikad se, baš nikad, više ne vratim.
"Idi,
onda", podviknuo je i ponovno mi udarcem odmaknuo ruke, preuzimajuci
ovaj put moje mjesto. Sudeci prema osjecaju, slomio mi je tri prsta.
Otupjelo sam ih izravnao, ne hajuci za tupu bol. Tjerao joj je mrtvo srce brže nego ja do
maloprije. "Nije ona mrtva", zarežao je. "Bit ce ona dobro." Nisam bio siguran da se i dalje
obraca meni.
Okrenuvši
se, ostavljajuci ga sa svojom mrtvom ženom, polako sam prošetao do
vrata. Tako polako. Nisam mogao natjerati noge da se brže krecu.
To
je to, znaci. Ocean boli. Druga obala tako daleka sa suprotne strane
uskovitlane pucine da je ne mogu niti zamisliti, a kamoli vidjeti.
Opet sam se osjetio prazno, sad kad sam izgubio svoju svrhu. Spašavanje Belle vec je tako
dugo bila moja borba. A ona nece biti spašena. Dobrovoljno se žrtvovala da je rastrga to
cudovišno mladunce, i tako je borba bila izgubljena. Sve je bilo gotovo.
Zadrhtao sam na zvuk koji je dopirao iza mene dok sam teškim koracima silazio stubištem -
zvuk mrtva srca koje se silom tjera da kuca.
Došlo mi je da si nekako ulijem klor u glavu i pustim da mi sprži mozak. Da mi spali slike
zaostale za Bellinim završnim minutama. Pristajem na
trajno
oštecenje mozga ako se uspijem toga riješiti - vrištanja, krvarenja,
nesnosnog pucanja i lomljenja dok ju je novorodena neman razdirala
iznutra...
Došlo mi je da otrcim odande, da preskacem deset po deset
stuba i izjurim iz kuce, ali stopala su mi bila teška kao željezo, a
tijelo umornije nego što je ikada prije bilo. Vukao sam se niz stubište
poput starog bogalja.
Zadržao sam se na najnižoj stubi, prikupljajuci snagu da prodem kroz vrata.
Rosalie
je sjedila na neumrljanom kraju bijeloga kauca, okrenuta ledima prema
meni, i tepala je i mrmorila stvoru umotanom u dekicu u svome narucju.
Sigurno je cula kako sam zastao, ali nije marila za mene, zaokupljena
svojim trenutkom izgubljenog majcinstva. Možda ce sada biti sretna.
Rosalie je dobila što je htjela, a Bella se više nikad nece vratiti da
joj oduzme to stvorenje. Upitao sam se nije li se ova otrovna plavuša
upravo tome cijelo vrijeme nadala.
Držala je nešto tamno u rukama, a sicušni ubojica u njezinu narucju ispuštao je zvukove
pohlepnog sisanja.
Miris krvi u zraku. Ljudske krvi. Rosalie ju je time hranila. Pa jasno da želi krv. Cime li se
drugim
može hraniti neman koja je u stanju brutalno unakaziti vlastitu majku?
Jednako je tako slobodno mogla piti Bellinu krv. Možda je tako i bilo.
Snaga mi se vratila dok sam slušao kako se mala krvnica hrani.
Snaga i mržnja i jara - rumena jara koja mi je oblila glavu, pekuci me, ali ništa ne brišuci.
Prizori
u mojoj glavi bili su joj gorivo, koje je raspirivalo požar, ali
odbijalo izgorjeti. Osjecao sam kako me podrhtavanje potresa od glave
do pete, i nisam ga pokušao zaustaviti.
Rosalie je bila potpuno zaokupljena stvorenjem i uopce nije obracala pažnju na mene. Tako
obuzeta, nece biti dovoljno brza da me zaustavi.
Sam je imao pravo. Stvor je bio protuprirodan - samo se njegovo postojanje protivilo prirodi.
Bio je crn, bezdušan demon. Nešto što nema pravo postojati.
Nešto što se mora uništiti.
Ucinilo
mi se da me ono privlacenje ipak nije vodilo prema vratima. Sada sam ga
osjetio, kako me bodri, kako me tjera dalje. Kako me sili da dovršim
ovo, da ocistim svijet od ove nakaze.
Rosalie ce me pokušati ubiti nakon što ubijem stvorenje, a ja cu joj se oduprijeti. Nisam bio
siguran hocu li je stici dokrajciti prije nego što joj ostali priteknu u pomoc. Možda hocu, a
možda i necu. Kako god ispadne, bilo me baš briga.
Bilo
me baš briga hoce li vukovi, bez obzira na copor, osvetiti moju
pogibiju, ili prozvati pravdu Cullenovih poštenom. Ništa od toga nije
mi bilo bitno. Jedino mije bilo stalo do moje vlastite pravde. Do moje
osvete. Stvor koji je ubio Bellu nece živjeti ni minute dulje.
Da je Bella preživjela, mrzila bi me zbog ovoga. Htjela bi me ubiti vlastitim rukama.
Ali bilo me baš briga. Nju nije bilo briga zbog onoga što je meni ucinila
- što je dopustila da bude preklana kao životinja. Zašto da onda uzimam njezine osjecaje u
obzir?
Tu
je onda bio i Edvvard. Sigurno je sada previše zauzet - previše
izgubljen u svome suludom nijekanju i pokušajima da reanimira tijelo -
da bi osluškivao moje namjere.
I tako necu dobiti priliku da održim
obecanje koje sam mu dao, osim ako - a u tu okladu ja ne bih uložio
novac - ne uspijem pobijediti u okršaju protiv Rosalie, Jaspera i
Alice, troje na
jednoga. Ali cak i ako odnesem pobjedu, nisam vjerovao da bih bio u stanju ubiti Edvvarda.
Jer nisam imao dovoljno suosjecanja za to. Zašto da mu omogucim bijeg od onoga što je
ucinio? Zar ne bi bilo poštenije - i meni prihvatljivije - pustiti ga da živi bez icega, bez upravo icega?
Zamalo sam se osmjehnuo, bez obzira na mržnju koja me ispunjavala, kad sam si to predocio.
Bez Belle. Bez ubilackog nakota. Pa još i bez onoliko clanova obitelji koliko budem uspio
posmicati. Naravno, njih ce vjerojatno moci ponovno sastaviti, jer necu biti u prilici da ih
spalim. Za razliku od Belle, koja više nikada nece biti cijela.
Upitao
sam se može li se stvor opet sastaviti. Sumnjao sam u to. Dijelom je
potjecao od Belle - pa je sigurno naslijedio dio njezine ranjivosti.
Cuo sam to u sitnom, ritmicnom kucanju njegova srca.
Stvoru je srce kucalo. Njoj nije.
Protekla je samo sekunda dok sam donosio te lake odluke.
Drhtanje mi je bivalo sve žešce i jace. Napeo sam se, pripremajuci se skociti na plavokosu
vampiricu i zubima joj istrgnuti ubitacno stvorenje iz narucja.
Rosalie je opet nešto zatepala stvorenju, odložila praznu metalnu nazovi-bocicu i podigla
nakazu u zrak da joj licem pomiluje obraz.
Savršeno.
Taj novi položaj bio mi je savršen za napad. Nagnuo sam se i osjetio
kako me jara pocinje mijenjati, dok je privlacenje prema ubojici jacalo
- bilo je snažnije nego ikada prije, tako snažno da me podsjetilo na
zapovijed Alfe, kao da ce me smožditi ako ga ne poslušam.
Ovaj put sam ga htio poslušati.
Ubojica je pogledala preko Rosaliena ramena u mene, ocima usredotocenim onako kako oci
nijednog novorodenog stvorenja ne bi smjele biti.
Toplim, smedim ocima, boje mlijecne cokolade - upravo iste boje koju su imale Belline.
Drhtanje mi se naglo prekinulo; oblila me vrucina, snažnija nego prije, ali više to nije bila ona jara - više nisam izgarao.
Blistao sam.
Sve se u meni rastavljalo dok sam gledao u porculansko lišce napola vampirske, napola
ljudske bebe. Sve spone koje su me spajale s dotadašnjim životom raskinule su se u brzim
rezovima,
kao kad se sijeku uzice što drže hrpu balona. Sve zbog cega sam bio to
što sam bio - moja ljubav prema mrtvoj djevojci kat više, moja ljubav
prema ocu, moja ljubav prema novome coporu, ljubav prema ostaloj braci,
mržnja prema mojim neprijateljima, moj dom, moje ime, moje ja - u tom
se trenutku odvojilo od mene - rec, rec, rec - i odlebdjelo u prazninu.
Nisam odlebdio sa svim tim. Nova me uzica zadržala u mjestu.
I
to ne jedna, vec milijun njih. Ne uzica, vec celicnih kabela. Milijun
celicnih kabela zajedno me vezivalo za jedno stvorenje - za samo
središte svemira.
Sada sam to uvidio - kako se svemir okrece oko upravo ove tocke. Nikad prije još nisam
razaznao simetriju svega što postoji, ali sada mi je bila bjelodana.
Zemljina sila teža više me nije vezivala za mjesto na kojem stojim.
Ne, to me majušna djevojcica u narucju plavokose vampirice sada držala ovdje.
Renesmee.
Odozgo je dopro nov zvuk. Jedini zvuk koji me mogao dirnuti u ovom beskrajnom trenutku.
Mahnito lupanje, žustro kucanje...
Srce što se mijenja.

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
11. Za ovo ne postoje reči
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Druga knjiga-
Jump to: