NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 2.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nešto sprema

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 2.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nešto sprema    Sat Jun 26, 2010 6:27 am

Nisam se zaista namjeravao oprostiti s ocem.
Napokon, provalio bi me
jednim kratkim telefonskim razgovorom sa Samom. Presjekli bi mi put i
odbili me. Vjerojatno bi me i pokušali razljutiti, ili cak povrijediti
- natjerati me kako god znaju da se faziram, kako bi mi Sam mogao
izdati novu zapovijed.
Ali Billy me ocekivao, znajuci da cu biti u
nekakvoj bedari. Bio je u dvorištu, samo je sjedio u svojim kolicima
ociju uprtih tocno u mjesto gdje sam izašao iz drveca. Primijetio sam
kako procjenjuje moj smjer - išao sam ravno pokraj kuce prema svojoj
prirucnoj garaži.
"Imaš malo vremena, Jake?"
Zaustavio sam se u mjestu. Pogledao sam njega, a onda garažu. "Daj, mali. Barem mi pomozi da udem."
Zaškrgutao
sam zubima, ali zakljucio sam da postoji veca vjerojatnost da mi on
stvori nevolje sa Samom ako mu ne budem nekoliko minuta lagao.
"Otkad to tebi treba pomoc, stari?"
Nasmijao se onim svojim tipicnim grohotom. "Ruke su mi umorne. Gurao sam se dovde cijelim putem od Sue."
"Nizbrdo je. Samo si se pustio cijelim putem."
Odgurao sam mu kolica malom rampom koju sam mu napravio, sve do dnevne sobe.
"Procitao si me. Mislim da sam dostigao brzinu od preko cetrdeset na sat. Bilo je super."
"Upropastit ceš ta kolica, znaš. A onda ceš se morati svugdje vuci laktovima."
"Nipošto. Ti ceš imati zadatak da me nosiš." "Onda se neceš baš naputovati."
Billy je stavio ruke na kotace i odvezao se do hladnjaka. "Ima li još išta hrane?"
"Ne bih znao. Makar, danas je Paul bio tu cijeli dan, tako da vjerojatno nema."
Billy je uzdahnuo. "Moramo poceti skrivati namirnice ako mislimo izbjeci gladovanje."
"Reci Rachel da ode živjeti s njim."
Billyjev šaljivi ton nestao je, a oci su mu postale blage. "S nama je u kuci tek nekoliko tjedana.
A
vec tako dugo nije bila tu. Teško je - djevojcice su bile starije od
tebe kad smo izgubili vašu mamu. Njima je teže biti u ovoj kuci."
"Znam."
Rebecca
se nije vratila doma otkako se udala, premda je imala dobru izliku.
Avionske karte s Havaja prilicno su skupe. Sveucilište Washington State
dovoljno je blizu da se Rachel nije mogla tako opravdati. Pohadala je
predavanja cijelim trajanjem ljetnih semestara, radila u dvije smjene u
nekakvom kaficu na kampusu preko ljetnih praznika. Da joj se nije
dogodio Paul, vjerojatno bi brže-bolje opet otišla. Možda ga zbog toga
Billy nije htio izbaciti.
"Dobro, onda, idem ja raditi nešto svoje..." Krenuo sam prema stražnjim vratima.
"Cekaj malo, Jake. Zar mi neceš reci što je bilo? Zar moram zvati Sama da saznam vijesti?"
Zastao sam ledima okrenut njemu, da si prikrijem lice.
"Ništa nije bilo. Sam im misli reci pa-pa. Ocito smo se izrodili u hrpetinu krvopijoljubaca."
"Jake..."
"Ne bih o tome."
"Odlaziš li, sine?"
U sobi je dugo vladao muk dok sam nastojao smisliti kako da mu to kažem.
"Rachel može opet dobiti svoju sobu. Znam da joj je grozno spavati na lufticu."
"Radije ce spavati na podu nego da te izgubi. Kao i ja." Frknuo sam.
"Jacobe, molim te. Ako ti treba... odmor. Pa, uzmi ga. Ali ne više toliko dug. Vrati se."
"Možda.
Možda mi vjencanja budu gaža. S nastupom na Samovu, pa na Rachelinu.
Samo, Jared i Kim možda budu prvi. Vjerojatno bih trebao imati, ne
znam, nekakvo odijelo."
"Jake, pogledaj me."
Polako sam se okrenuo. "Sto je?"
Jednu dugu minutu zurio mi je u oci. "Kamo si pošao?"
"Nemam baš neko konkretno mjesto na umu."
Nakrivio je glavu i stisnuo oci. "Je li?"
Uhvatili smo se u koštac pogledima. Sekunde su otkucavale.
"Jacobe", rekao je. Glas mu je bio napet. "Jacobe, nemoj. Nije to vrijedno toga."
"Ne znam o cemu ti to."
"Ostavi Bellu i Cullenove na miru. Sam ima pravo."
Na
trenutak sam zurio u njega, a onda sam u dva duga koraka prešao sobu.
Dohvatio sam telefon i iskopcao kabel iz aparata i uticnice. Sklupcao
sam sivu žnoru u dlanu.
"Bok, tata."
"Jake, cekaj—" dobacio je za mnom, ali vec sam bio vani, u trku.
Motocikl
nije bio brz kao trcanje, ali bio je diskretniji. Upitao sam se koliko
ce dugo trebati Billvju da se odveze do trgovine i zatim dobije na
telefon nekoga tko može prenijeti poruku Samu. Kladio bih se da je Sam
još uvijek u vucjem obliku. Problem bi nastao kad bi se Paul u iole
skorije vrijeme vratio do nas. Mogao bi se fazirati za tren oka i dati
Samu do znanja što sam krenuo uciniti...
Nisam se mislio zabrinjavati zbog toga. Ici cu što brže mogu, a ako me ulove, onda cemo o tome.
Opalio sam nogom po pedali i jurnuo blatnjavim putem. Nisam se osvrnuo kad sam prošao kucu.
Autocesta
je bila prepuna turista; zamicao sam izmedu automobila i preticao ih,
zaslužujuci time hrpu trubljenja i poneki srednji prst. Skrenuo sam na
cestu 101 pri sto dvadeset pet, ne trudeci se pogledati u zavoj. Morao
sam se jednu minutu voziti po crti da me jedan minikombi ne spljeska.
Nije
da bi me to ubilo, ali usporilo bi me. Slomljenim kostima - barem onim
velikim - trebaju dani da potpuno zarastu, kao što sam pouzdano znao.
Državna
se cesta pomalo rašcistila, pa sam potjerao motor do sto cetrdeset.
Nisam ni pipnuo kocnicu sve dok se nisam približio uskom prilaznom
putu; racunao sam da sam tu sad vec na sigurnom. Sam ne bi otišao ovako
daleko da me zaustavi. Bilo je prekasno.
Tek sam u tom trenutku -
kad sam bio siguran da sam stigao - poceo razmišljati o tome što cu
sada zapravo uciniti. Usporio sam do trideset, krivudajuci šumom
opreznije nego što sam morao.
Znao sam da ce cuti da stižem, bez obzira na motor, tako da iznenadenje ne dolazi u obzir.
Nije bilo nacina da prikrijem svoje namjere. Edvvard ce cuti moj plan cim se dovoljno približim.
Možda
bi ga vec mogao cuti. Ali smatrao sam da bi to svejedno upalilo, jer je
njegov ego na mojoj strani. On ce se htjeti samostalno boriti protiv
mene.
Znaci, samo cu uci, vidjeti Samov velebitni dokaz vlastitim ocima, te izazvati Edvvarda na dvoboj.
Frknuo sam. Parazitu ce vjerojatno takva teatralna gesta biti totalni zakon.
Nakon što ga dokrajcim, razvalit cu koliko god ostalih budem mogao prije nego što me srede.
Ha
- baš me zanima hoce li Sam moju smrt smatrati provokacijom. Vjerojatno
ce reci da sam dobio što sam i zaslužio. Samo da ne uvrijedi te
krvopije, svoje najbolje frendove za sva vremena.
Put je izbio na livadu, a vonj me opalio kao trula rajcica u njonju. Gah. Smrdljivi vampiri.
Želudac
mi se poceo okretati. Bit ce mi teško izdržati taj zapah ovako -
nerazrijeden mirisom ljudi, kao kad sam prethodni put došao ovamo -
premda ce biti lakše nego da ga njušim vucjim nosom.
Nisam bio siguran što tocno ocekujem, ali oko velike bijele kripte nije bilo znakova života.
Jasno da znaju da sam tu.
Ugasio
sam motor i osluhnuo tišinu. Sad sam cuo napet, ljutit šapat odmah sa
suprotne strane širokih, dvostrukih vrata. Nekoga ipak ima doma. Zacuo
sam svoje ime i osmjehnuo se, sretan zbog pomisli da su se bar malo
uzrujali zbog mene. Udahnuo sam zrak punim ustima - unutra ce biti samo
još gore - i jednim skokom preskocio stubište pred trijemom.
Vrata su se otvorila prije nego što ih je moja šaka stigla dotaknuti, i na njima se pojavio doktor, ozbiljnih ociju.
"Zdravo, Jacobe", rekao je, smirenije nego što bih ocekivao. "Kako si?"
Duboko sam udahnuo na usta. Ošamutio me smrad koji je nahrupio kroz vrata.
Razocaralo
me što mi je otvorio upravo Carlisle. Bilo bi mi draže daje Edvvard
izašao kroz vrata, keseci ocnjake. Carlisle je bio tako... naprosto
ljudski, ne znam. Možda mi je to bilo od svih onih kucnih posjeta
prošlog proljeca, kad sam bio sav razvaljen. Ali bilo mi je nelagodno
gledati ga u lice i znati da ga namjeravam ubiti ako ikako budem mogao.
"Cuo sam da se Bella uspjela živa vratiti", rekao sam.
"Ovaj,
Jacobe, stvarno nije najbolje vrijeme." Doktor mi je takoder djelovao
kao da mu nije ugodno, ali ne onako kako sam ocekivao. "Možemo li ovo
odgoditi?"
Zbunjeno sam blenuo u njega. Pita li on to mene da odgodimo ovaj okršaj na smrt za neko pogodnije vrijeme?
A onda sam zacuo Bellin glas, prepukao i hrapav, i više ni na što drugo nisam mogao misliti.
"Zašto da ne?" upitala je nekoga. "Sad i od Jacoba cuvamo tajne? Cemu?"
Glas
joj nije bio onakav kakav sam ocekivao. Pokušao sam se prisjetiti
glasova mladih vampira s kojima smo se borili proljetos, ali upamtio
sam jedino rezanje. Možda ti novorodeni ni nisu zvucali onako prodorno,
jecno kao stariji. Možda svi novi vampiri zvuce promuklo.
"Udi, Jacobe, molim te", glasnije je zakreštala Bella.
Carlisle je stisnuo oci.
Upitao sam se je li Bella žedna. I moje su se oci stisnule.
"Ispricavam
se", rekao sam doktoru i obišao ga. Bilo mi je teško - svi su mi nagoni
branili da jednom od njih okrenem leda. Ipak, nije mi bilo nemoguce.
Ako uopce postoji vampir koji bi bio bezopasan, onda je to bio njihov
neobicno blagi voda.
Držat cu se podalje od Carlislea kad borba pocne. Ima ih dovoljno za ubijanje i bez njega.
Bocno
sam' ušao u kucu, držeci leda uza zid. Prešao sam pogledom po sobi -
nije mi djelovala poznato. Kad sam prošli put tu bio, bila je sva
skockana za tulum. Sada je sve imalo svijetle i blijede nijanse.
Ukljucujuci šestoricu vampira koji su stajali na okupu pokraj bijelog
kauca.
Svi su tu bili, svi zajedno, ali nisam se zato ukipio u mjestu i zinuo do poda.
Bilo je to zbog Edvvarda. Bilo je to zbog izraza njegova lica.
Vec
sam ga vidio ljutitog, vidio sam ga bahatog, a jedanput sam ga vidio i
kako pati. Ali ovo - ovo je bilo gore od agonije. Oci su mu bile
sludene.
Nije podigao pogled da me prostrijeli njima. Samo je zurio
u kauc pokraj sebe s izrazom lica kao da ga je netko zapalio. Ruke je
držao uz bok kao ukrucene kandže.
Nisam se cak mogao ni sladiti
njegovom patnjom. Na pamet mi je padalo samo jedno što bi ga moglo
dovesti u takvo stanje, i pogled mi je pošao za njegovim.
Ugledao sam je u istom trenutku kad sam osjetio njezin miris.
Njezin topli, cisti, ljudski miris.
Bella
je bila napola skrivena iza naslona za ruku kauca, blago sklupcana u
fetusni položaj, ruku obavijenih oko koljena. Jednu dugu sekundu vidio
sam jedino da je to i dalje ona Bella koju volim, da joj je koža i
dalje one meke boje breskve, da su joj oci i dalje onako cokoladno
smede. Srce mi je pocelo tuci cudnim, razlomljenim ritmom, i upitao sam
se nije li ovo samo nekakav lažljiv san iz kojega cu se svaki cas
probuditi.
Zatim sam je zaista ugledao.
Imala je duboke
podocnjake, tamne podocnjake koji su se isticali jer joj je lice bilo
sasvim oronulo. Je li ona to smršavjela? Koža joj je djelovala napeto -
kao da bi je jagodicne kosti lako mogle probiti. Tamna joj je kosa
najvecim dijelom bila povucena s lica u neuredan cvor, ali nekoliko
pramenova mlitavo joj se lijepilo za celo i vrat, za preljev znoja koji
joj je prekrivao kožu. Bilo je necega tako krhkog u njezinim prstima i
zapešcima da sam se uplašio.
Bila je bolesna. Vrlo bolesna.
Nisu
lagali. Prica koju je Charlie ispricao Billyju nije bila prica. Dok sam
tako zurio, izbecenih ociju, koža joj je poprimila zelenkastu nijansu.
Plavokosa
krvopija - ona razmetljiva, Rosalie - nagnula se nad nju, zaklanjajuci
mi pogled, baveci se njome na nekakav cudan, zaštitnicki nacin.
To
nije bilo u redu. Znao sam kako Bella gleda na manje-više sve - misli
su joj bile tako ocite; koji put sam imao dojam da su joj otisnute na
celu. Tako da mi nije morala objašnjavati svaku pojedinost situacije da
bih je skužio. Znao sam da Bella ne voli Rosalie. Vidio sam to u
stiskanju njezinih usnica kad ju je spominjala. I ne samo da je ne
voli. Bila je u strahu od Rosalie. Barem je prije bila.
Sad, kad ju je Bella pogledala, straha više nije bilo. Lice joj je imalo izraz... ne znam, isprike.
Onda
je Rosalie podigla lavor s poda i prinijela ga Belli pod bradu taman na
vrijeme da se Bella stigne bucno ispovracati u njega.
Edvvard je pao
na koljena uz Bellu - potpuno izmucenih ociju - a Rosalie je ispružila
ruku, upozoravajuci ga da ne prilazi bliže. Ništa mi od toga nije imalo
smisla.
Kad je uspjela podici glavu, Bella mi se slabašno osmjehnula, pomalo postideno. "Oprosti zbog ovoga", šapnula mi je.
Edvvard
je jauknuo, vrlo tiho. Glava mu se svalila Belli na koljena. Ona mu je
stavila jednu ruku na obraz. Kao da to ona tješi njega.
Nisam
shvatio da su me noge ponijele sve dok Rosalie nije zasiktala na mene,
odjednom se pojavivši izmedu mene i kauca. Bila je kao osoba s
televizijskog ekrana. Nije me bilo briga je li ona tu ili nije. Nije mi
djelovala stvarno.
"Rose, nemoj", prošaptala je Bella. "U redu je."
Blondinka
mi se maknula s puta, iako joj je to ocito teško palo. Strijeljajuci me
pogledom, cucnula je uz Bellino uzglavlje, spremna na skok. Nisam ni
sanjao da cu je tako lako moci ignorirati.
"Bella, što je bilo?"
prošaptao sam. Bez razmišljanja, i ja sam se našao na koljenima,
naslonjen na stražnju stranu kauca prekoputa njezina... muža. On kao da
me nije ni primijetio, a ja jedva da sam bacio pogled na njega. Primio
sam je za slobodnu ruku i sklopio šake oko nje. Koža joj je bila led
ledeni. "Jesi li dobro?"
Glupo pitanje. Nije mi odgovorila.
"Tako mi je drago da si mi danas došao u posjet, Jacobe", rekla je.
Iako
sam znao da joj Edvvard ne može cuti misli, kao da je razabrao neko
znacenje koje ja nisam. Opet je jauknuo, u deku kojom je bila
pokrivena, a ona ga je pomilovala po obrazu.
"Sto je, Bella?" uporno sam ponovio, cvrsto rukama obuhvacajuci njezine hladne, krhke prste.
Umjesto
odgovora, obazrela se po sobi kao da nešto traži, u isti mah i s molbom
i upozorenjem u ocima. Šest pari zabrinutih žutih ociju uzvratilo joj
je pogledom. Napokon se obratila Rosalie.
"Pomozi mi da ustanem, Rose", zamolila ju je.
Rosalie
je iskezila zube i ošinula me pogledom, kao da bi mi najradije išcupala
grkljan. Bio sam siguran da je upravo to i tocno.
"Molim te, Rose."
Plavuša
je složila facu, ali opet se nagnula nad nju, do Edvvarda, koji se nije
pomaknuo ni za milimetar. Pažljivo je podvukla ruku pod Bellina ramena.
"Ne", prošaptao sam. "Ne ustaj..." Izgledala mi je tako slabo.
"Dajem ti odgovor na pitanje", poklopila me, što je zvucao nešto slicnije njezinu uobicajenom nacinu ophodenja prema meni.
Rosalie
je digla Bellu s kauca. Edward je ostao gdje je i bio, samo se dublje
svalio, tako da mu se lice žarilo u jastucice. Deka je pala na pod
Belli pred noge.
Bellino tijelo bilo je nabreklo, torza ispupcenog
na cudan, bolestan nacin. Napinjao joj je izlizanu, debelu sivu majicu,
preveliku za njezina ramena i ruke. Ostatak nje djelovao je mršavije,
kao da je velika izbocina izrasla od onoga stoje isisala iz nje. Trebao
mije trenutak da shvatim što je zapravo taj izobliceni dio - nije mi
bilo jasno sve dok ona nije pažljivo rukama obujmila svoj nabubreli
trbuh, stavivši jednu gore, a jednu dolje. Kao da ga nježno pridržava.
Tada
sam shvatio, ali još uvijek nisam mogao vjerovati. Pa vidio sam je
prije samo mjesec dana. Nema teorije da je vec trudna. Ne ovoliko
trudna.
Osim što ocito je.
Nisam to htio vidjeti, nisam htio o
tome razmišljati. Nisam htio zamišljati njega u njoj. Nisam htio znati
da se nešto što toliko mrzim usadilo u tijelo koje volim. Želudac mi se
okrenuo, i morao sam zadržati povracanje u grlu.
Ali bilo je gore od
toga, nemjerljivo gore. Njezino izobliceno tijelo, kosti što joj strše
pod kožom lica. Mogao sam samo pretpostaviti da izgleda ovako - tako
trudno, tako bolesno - zbog toga što to što se vec nalazi u njoj
oduzima njezin život kako bi nahranilo svoj...
Zbog toga što je to cudovište. Baš kao i njegov otac.
Oduvijek sam znao da ce je on ubiti.
Naglo
je podigao glavu kad je zacuo rijeci u mojoj. Jedne smo sekunde obojica
klecali, a onda se on u hipu osovio na noge. Nadvio se nad mene,
mutnocrnih ociju, tamnoljubicastih
podocnjaka.
"Idemo van, Jacobe", zarežao je.
I ja sam se našao na nogama. Sad sam ga gledao svisoka. Zbog toga sam i došao amo.
"Hajdemo, onda", složio sam se.
Onaj
krupni, Emmett, progurao se s Edvvardove suprotne strane, s onim
gladnog izgleda, Jasperom, odmah iza sebe. Stvarno me nije bilo briga.
Možda ce moj copor pocistiti ostatke nakon što me dokrajce. Možda i
nece. Nije bitno.
Na najkraci dio sekunde pogled mi je pao na one
dvije u pozadini. Esme. Alice. Male i nelagodno ženstvene. Pa, bio sam
siguran da ce me ostali ubiti prije nego što stignem imati išta s
njima. Nisam htio ubijati djevojke... cak ni vampirske djevojke.
Premda bi mi ona plavuša mogla biti iznimka."Ne", propentala je Bella i zaglavinjala, gubeci
ravnotežu, da šcepa Edvvarda za ruku. Rosalie se pokrenula zajedno s
njom, kao da ih medusobno veže nekakav lanac.
"Samo moram
porazgovarati s njim, Bella", rekao je Edvvard ispod glasa, obracajuci
se jedino njoj. Podigao je ruku da joj dodirne lice, da je pomiluje. Od
toga mi je cijela soba pocrvenjela, buknulo mi je pred ocima - od toga
što je on, nakon svega što joj je ucinio, još uvijek smije tako dirati.
"Ne napreži se", nastavio je, preklinjuci je. "Odmori se, molim te.
Obojica cemo se vratiti vec za koju minutu."
Promatrala mu je lice, pažljivo ga išcitavajuci. Zatim je kimnula i svalila se prema kaucu.
Rosalie joj je pomogla da legne na jastucice. Bella je buljila u mene, nastojeci zadržati moj pogled.
"Pristojno se ponašajte", naredila je. "I onda se vratite."
Nisam
joj odgovorio. Nisam danas mislio davati nikakva obecanja. Pogledao sam
u stranu i zatim otišao za Edvvardom kroz glavna vrata.
Nasumican, neocekivan glas u mojoj glavi zamijetio je da ga nije bilo baš narocito teško odvojiti od ostatka kovena, zar ne?
Samo
je hodao, uopce ne provjeravajuci spremam li mu se skociti na
nezašticena leda. Valjda i nije trebao provjeravati. Znat ce kad
odlucim napasti. Sto znaci da cu odluku morati donijeti vrlo brzo.
"Nisam
još spreman na to da me ubiješ, Jacobe Blacku", prošaptao je dok je
brzim koracima odmicao od kuce. "Morat ceš se malo strpjeti."
Kao da me briga za njegov raspored. Zarežao sam sebi u bradu. "Strpljivost mi nije jaca strana."
Nastavio
je hodati, odmaknuvši od kuce možda stotinjak metara prilaznim putem,
sa mnom tik za petama. Bio sam sav u jari, prsti su mi podrhtavali. Na
rubu, spreman, samo sam cekao.
Stao je bez upozorenja i okrenuo se na peti prema meni. Opet sam se ukipio od njegova izraza.
Na
sekundu sam bio samo klinac - klinac koji je cijeli život proveo u
jednom te istom mjestašcu. Još dijete. Jer znao sam da cu morati
proživjeti mnogo više, pretrpjeti mnogo više, da iole shvatim razdirucu
agoniju u Edvvardovim ocima.
Podigao je ruku kao da ce obrisati znoj
s cela, ali prsti su mu zagrebali po licu kao da ce ostrugati granitnu
kožu s njega. Crne su mu oci gorjele u dupljama, mutne, ili zagledane u
nešto cega tu nema. Otvorio je usta kao da ce vrisnuti, ali iz njih
ništa nije izašlo.
Takvo bi lice imao covjek koji gori na lomaci.
Na
trenutak nisam mogao progovoriti. To lice, to je bilo previše stvarno -
vidio sam mu sjenu u kuci, vidio sam ga u njezinim i njegovim ocima,
ali ovim je postalo konacno. Zabijen je zadnji cavao u poklopac njezina
lijesa.
"Ubija je, je 1' tako? Ona umire." A dok sam to govorio,
znao sam da mije lice razvodnjena verzija njegova. Slabija, drugacija,
jer sam i dalje u šoku. Nije mi to još sjelo u glavu - sve mi se
zbivalo prebrzo. On je imao vremena doci do ove tocke. Drugacije mi je
bilo i zato što sam je vec toliko puta, na toliko nacina, izgubio u
sebi. Drugacije i zato što nikad nije bila moja, da je izgubim.
Drugacije i zato što ja za ovo nisam bio kriv.
"Ja
sam kriv", prošaptao je Edvvard, i koljena su ga izdala. Svalio se na
zemlju preda mnom, ranjiv, kao najlakša zamisliva meta.
Ali bio sam hladan kao led - u meni više nije bilo jare.
"Da", prostenjao je u prašinu, kao da se ispovijeda zemlji. "Da, ubija je."
Išla
mi je na živce njegova slomljena bespomocnost. Htio sam borbu, ne
smaknuce. Gdje mu je sada nestala ona prepotentna nadmocnost?
"Zašto onda Carlisle ništa nije ucinio?" zarežao sam. "Doktor je, zar ne? Neka joj to izvadi."
Tada me pogledao i odgovorio mi umornim glasom. Kao da to objašnjava vrticnjaku po deseti put. "Ona nam ne dopušta."
Trebala mi je minuta da svarim što je rekao. Joj, covjece, stvarno je ostala vjerna sebi.
Naravno da bi umrla za taj cudovišni nakot. Tako tipicno za Bellu.
"Dobro je poznaješ", prošaptao je. "Kako brzo shvacaš... Ja to nisam shvatio. Ne na vrijeme.
Nije
htjela razgovarati sa mnom na putu kuci, barem ne ozbiljno. Mislio sam
da se boji - što bi bilo prirodno. Mislio sam da se ljuti na mene jer
sam joj to prouzrocio, jer sam joj ugrozio život.
Opet. Ni nakraj
pameti nije mi bilo što ona zaista misli, što ona odlucuje uciniti. Sve
dok nas moja obitelj nije docekala u zracnoj luci, kad je otrcala ravno
Rosalie u narucje. Rosalie! A onda sam zacuo što Rosalie misli. Nije mi
bilo jasno sve dok to nisam cuo. No ti razumiješ nakon jedne
sekunde..." Ispustio je nešto što je napola zvucalo kao uzdah, a napola
kao stenjanje.
"Vrati se mrvicu. Ona vam ne dopušta." Sarkazam mi je jetko tekao s jezika. "Niste li vec
opazili
da je ona snažna upravo kao i svaka prosjecna ljudska cura od pedeset
kila? Koliko ste vi vampovi zapravo glupi? Obuzdajte je i ošamutite je
narkoticima."
"Ja sam to i htio", prošaptao je. "Carlisle je bio spreman..."
Što, bili ste preplemeniti, je li?
"Ne. Ne plemeniti. Njezina nam je tjelohraniteljica zakomplicirala situaciju."
O.
Njegova mi prica prije nije imala narocitog smisla, ali sad mi se sve
složilo. Dakle, takvu igru Blondinka igra. Samo, koje koristi ona ima
od toga? Zar mišica tako žarko želi da Bella umre?
"Možda", rekao je. "Rosalie na to ne gleda baš na takav nacin."
"Pa
onda prvo sredite plavušu. Vaša se vrsta dade ponovno sastaviti, je 1'
tako? Pretvorite je u slagalicu i onda se pobrinite za Bellu."
"Emmett
i Esme na njezinoj su strani. Emmett nam nipošto ne bi dopustio... a
Carlisle mi ne želi pomoci dok se Esme protivi..." Nije dovršio
recenicu. Glas mu je umuknuo.
"Trebao si ostaviti Bellu sa mnom."
"Jesam."
Samo,
sad je bilo malo prekasno za to. Možda je trebao razmisliti o svemu
tome prije nego što ju je napumpao tim cudovištancem koje isisava život
iz nje.
Zagledao se u mene iz utrobe svog osobnog pakla, i bilo mi je jasno da se slaže sa mnom.
"Nismo
znali", rekao je rijecima tihim kao dah. "Ni nakraj pameti mi nije
bilo. Nikad još nije postojao par poput mene i Belle. Kako smo mogli
znati da ljudska žena može zaceti dijete s jednim od nas—"
"Kad bi ljudska žena trebala pritom biti rastrgana na komadice?"
"Da",
složio se napetim šaptom. "Ima njih, sadista, inkuba, sukuba. Postoje
oni. Ali zavodenje im je tek uvod u gozbu. Nitko ga ne preživi."
Odmahnuo je glavom kao da mu je cijeli taj pojam oduran. Kao da je on
išta bolji.
"Nisam znao da postoji posebno ime za to što si", procijedio sam.
Zagledao se uvis u mene, a lice mu je izgledalo tisucu godina staro.
"Cak me ni ti, Jacobe Blacku, ne možeš mrziti onoliko koliko ja mrzim sebe."
Varaš se, pomislio sam, nijem od srdžbe.
"Neceš je spasiti ako mene sada ubiješ", tiho je rekao.
"A kako cu je onda spasiti?" "Jacobe, moraš mi nešto uciniti." "Ma da ne bi, parazitu!"
Samo me gledao tim svojim napola umornim, napola sludenim ocima. "Za nju?"
Cvrsto sam stisnuo zube. "Dao sam sve od sebe daje sacuvam od tebe. Baš sve što sam mogao. Prekasno je."
"Poznaješ
je, Jacobe. Nalazite se na nacin koji meni uopce nije jasan. Dio si
nje, a ona je dio tebe. Ne želi me slušati, jer misli da je
podcjenjujem. Misli da je dovoljno jaka za ovo..."
Zagrcnuo se, pa progutao. "Možda ce tebe htjeti poslušati."
"Zašto bi?"
Naglo
je ustao, ociju zažarenijih nego prije, mahnitijih. Upitao sam se ne
silazi li on to zaista s uma. Mogu li vampiri poludjeti?
"Možda", odgovorio je mojoj pomisli. "Ne znam. Takav je osjecaj." Protresao je glavom.
"Moram
to nastojati prikrivati pred njom, jer joj se od uzrujavanja samo
pogoršava. I ovako ne može zadržati nikakvu hranu u sebi. Moram biti
pribran; ne mogu joj otežavati muke. Ali to sada nije bitno. Mora te
poslušati!"
"Ne mogu joj reci ništa što joj ti vec nisi rekao. Što bi ti htio? Da joj kažem da je glupa?
Vjerojatno to vec zna. Da joj kažem da ce umrijeti? Kladim se da i to zna."
"Možeš joj ponuditi to što ona želi."
E sad mi više uopce nije bio jasan. Je 1' i to od ludila?
"Nije
me briga ni za što osim da joj sacuvam život", rekao je, odjednom
usredotocen. "Ako želi imati dijete, neka ga slobodno ima. Po jedno
dijete na svaki prst na ruci. Što god želi."
Napravio je jedan takt stanke. "Može imati i štenad, ako ne bude drugog nacina."
Pogled
mu se na trenutak susreo s mojim, i lice mu je mahnitalo pod tankim
slojem obuzdavanja. Tvrdo mi se mrštenje raspalo kad sam shvatio što je
rekao, i osjetio sam da su mi se usta zgranuto objesila.
"Ali ne
ovako!" prosiktao je prije nego što sam uspio doci k sebi. "Ne da taj
st'or isisava život iz nje dok ja tu bespomocno stojim! Dok je gledam
kako kopni i propada. Dok gledam kako je muci." Brzo je usisao dah, kao
da ga je netko kresnuo u trbuh. "Moraš je natjerati da prestane biti
nerazumna, Jacobe. Više me uopce ne želi slušati. Rosalie je stalno uz
nju, puni joj glavu ludostima - štiti je. Ne, štiti stvora. Bellin
život ništa joj ne znaci."
Iz grla mi je doprlo krkljanje, kao da se gušim.
Što
on to meni govori? Da bi Bella trebala, što? Imati bebu? Sa mnom? Što?
Kako? Zar se on to nje odrice? Ili možda misli da ne bi imala ništa
protiv da je dijelimo?
"Kako god. Nije bitno, samo da ostane živa."
"To ti je najluda stvar koju si dosada rekao", promumljao sam.
"Ona te voli."
"Nedovoljno."
"Spremna je dati život da bi imala dijete. Možda bi prihvatila malo manje ekstremno rješenje."
"Zar ti nju uopce ne poznaješ?"
"Znam, znam. Nece je biti lako nagovoriti. Zato mi trebaš ti. Znaš kako razmišlja. Urazumi je."
Nisam mogao ni pomisliti na to što mi on predlaže. Bilo mi je previše. Nemoguce. Pogrešno.
Bolesno. Posuditi Bellu za vikend i onda je vratiti u ponedjeljak, kao film u videoteku? Tako spigano.
Tako primamljivo.
Nisam htio razmišljati, nisam si htio stvarati predodžbe, ali slike su mi svejedno došle.
Precesto
sam na taj nacin snatrio o Belli, u vrijeme dok smo nas dvoje još možda
mogli biti par, a i dugo nakon što je postalo jasno da ce mi od tih
snatrenja ostati samo gnojne rane, jer nacina nema, nikakvog. Tada si
nisam mogao pomoci. Sada se nisam mogao sprijeciti. Bella u mom
zagrljaju, Bella uzdiše moje ime...
Još mi je gora bila ova nova slika koja mi nikad još nije izašla pred
oci, slika koja po pravdi nije ni trebala postojati za mene. Ne još.
Slika za koju sam znao da me ne bi morila godinama da mi je on nije
sada pokazao u glavi. Ali zadržala mi se, puštajuci vitice kroz moj
mozak kao korov -otrovan i neuništiv. Bella, zdrava i blistava, tako
drugacija nego sada, ali u necemu ista: u tijelu, ne izoblicenom,
promijenjenom na prirodniji nacin. Zaobljenom zbog moga djeteta.
Pokušao sam pobjeci od tog otrovnog korova mozgojedca. "Da Bellu urazumim? U kojem ti to svemiru živiš?"
"Barem pokušaj."
Brzo sam odmahnuo glavom. Cekao je, zanemarivši negativni odgovor jer je cuo da se dvoumim.
"Odakle ti sad ti psihopatski idiotizmi? Ti to smišljaš u hodu?"
"Mislim
jedino o nacinima da je spasim otkako sam shvatio što je naumila. Za
što je voljna umrijeti. Ali nisam znao kako da ti se javim. Znao sam da
me neceš saslušati ako te nazovem. Otišao bih te uskoro potražiti, da
nisi danas došao. Ali teško mi ju je napustiti, cak i na nekoliko
minuta. Njezino stanje... tako se brzo mijenja. Stvor... raste. Brzo.
Ne mogu je sada ostaviti." "Kakav je to stvor?"
"Nitko od nas pojma nema. Ali snažniji je od nje. Vec sada."
Odjednom sam ga vidio - u glavi mi se stvorilo to nabreklo cudovište koje ju razdire iznutra.
"Pomozi mi da ga sprijecim", prošaptao je. "Pomozi mi sprijeciti da se to dogodi."
"Kako? Davanjem usluga pastuha?" Nije se ni trznuo kad sam to rekao, ali ja se jesam.
"Stvarno si poremecen. Nece joj biti ni nakraj pameti da to posluša."
"Pokušaj. Više se nema što izgubiti. Kakve štete tu može biti?"
Može, na meni. Zar nisam i bez ovoga vec pretrpio dovoljno Bellinih odbijanja?
"Malo boli da je spasiš? Zar je to tako visoka cijena?" "Ali nece upaliti."
"Možda nece. Samo, možda je zbuni. Možda joj se odlucnost pokoleba. Meni je potreban samo jedan trenutak nedoumice."
"A onda ceš joj oduzeti ponudu pod nosom? 'Samo sam se šalio, Bella'?"
"Ako želi dijete, to ce i dobiti. Necu povuci svoju odluku."
Nisam
mogao vjerovati da uopce razmišljam o tome. Bella bi me opalila u facu
- nije da bi mene to narocito pogodilo, ali vjerojatno bi si opet
slomila šaku. Ne bih mu smio dopustiti da razgovara sa mnom, da mi muti
glavu. Trebao bih ga jednostavno ubiti odmah sada.
"Ne sada", šapnuo
je. "Ne još. Bilo to ispravno ili ne, to bi je uništilo, što i sam
znaš. Nema potrebe za žurbom. Ako te nece poslušati, dobit ceš svoju
priliku. U trenutku kad Bellino srce prestane kucati, preklinjat cu te
da me ubiješ."
"Neceš me dugo morati preklinjati."
Natruha iznurena osmijeha podigla mu je kutak usana. "Na to itekako racunam."
"Onda smo se dogovorili."
Kimnuo je glavom i pružio mi svoju hladnu, kamenu ruku.
Progutao sam gađenje i prihvatio njegovu ruku. Prsti su mi se sklopili oko kamena i jedanput smo se rukovali.
"Dogovorili smo se", složio se.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
2.Nisam mogao ni da sanjam da se ovako nešto sprema
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Druga knjiga-
Jump to: