NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 7. Melodija

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 7. Melodija    Sat Jun 26, 2010 7:01 am

Morao sam čekati kada sam
se vratio u školu. Zadnji čas još nije završio. To je bilo dobro, jer sam morao
da razmišljam i trebalo mi je malo slobodnog vremena.


Njen miris jei dalje bio prisutan u autu. Držao sam
zatvorene prozore, dopuštajući da me opkoli, pokušavajući se naviknuti na
osjećaj razarajuće boli u grlu.


Privlačnost.


To je bila problematična stvar za razmišljanje. Tako
strana, tako puno različitih značenja i nivoa. Nije isto što i ljubav, ali
povezano u nerazmrsivo.


Nisam imao pojma da li mi je Bella bila privlačna.
(Da li će njena mentalna tišina nekako postajati sve više i više frustrirajuća
dok ne poludim? Ili je postojala granica koju ću s vremenom doseći?)


Pokušao sam da uporedim njen fizički odgovor sa
ostalima, kao sekretarica i Jessica Stanley, ali je usporedba bila
neuvjerljiva. Isti znakovi- promjene u otkucajima srca i disanju- su mogli lako značiti i šok i nervozu ako su se
zanimale. Nije se činilo moguće da bi se Bella mogla zanimati za vrste misli
kakve je Jessica Stanley običavala imati. Poslije svega, Bella je odlično znala
da je bilo nešto pogrešno sa mnom, iako nije znala šta tačno. Dotakla je moju
ledeno hladnu kožu, a zatim trznula nazad ruku od jeze.


A ipak... zapamtio sam te zamisli koje su me odbijale,
ali sam ih pamtio sa Bellom na Jessicinom mjestu...


Brže sam disao, vatra je grebala gore-dole po mom
grlu.


Šta ako je to bila Bella koja me zamišljala sa mojim
rukama oko njenog krhkog struka? Nagnajući me da je čvršće stisnem uz moja prsa
a zatim joj stavim ruku ispod brade? Sklanjam tešku zavjesu od njene kose sa
njenog rumenog lica? Pratim oblik njenih usana vršcima prstiju? Naginjem svoje
lice bliže njenom, gdje mogu osjetiti toplinu njenog daha u mojim ustima?
Pomičem se bliže sve dok...


Ali sam se tada trgnuo iz sna, znajući da, kao što
sam znao i kada je Jessica ovo zamišljala, šta bi se desilo ako joj priđem tako
blizu.


Privlačnost je bila nemoguća dilema, jer sam već bio
previše privučen Bellom na najgori način.


Da li sam želio da mi Bella bude privlačna, kao žena
muškarcu?


To je bilo pogrešno pitanje. Ispravno je bilo da li
sam trebao željeti da mi Bella bude
privlačna na taj način, i odgovor je bio ne. Zato što ja nisam bio ljudski
čovjek, i to nije bilo fer prema njoj.


Svakom ćelijom svoga bića žudio sam da budem normalan
čovjek, tako da je mogu držati u svojim rukama bez rizikovanja njezina života.
Tako da mogu biti slobodan da stvaram vlastite fantazije, one koje ne
završavaju sa njenom krvi na mojim rukama, njenom krvi koja sjaji u mojim
očima.


Moja težnja prema njoj je bila neobraniva. Kakvu
vrstu veze sam joj mogao pružiti, kada nisam smio rizikovati ni da je dotaknem.


Uhvatio sam se rukama za glavu.


Bilo je sve više zbunjujuće jer nikada nisam imao
takva osjećanja prema čovjeku u cijelom svom životu- čak ni kada sam bio čovjek, koliko dugo sam se sjećao.
Kada sam bio čovjek, moje misli su bile okrenute ka sjaju vojske. Svjetski rat
se vodio kroz večinu moje adolescencije, i bio sam samo devet mjeseci udaljen
od svog osamnaestog rođendana kada je gripa napala... Imao sam samo mutne
doživljaje na te ljudske godine, nejasne uspomene koje su blijedile sa svakim
desetljećem. Najbolje sam se sjećao svoje majke, i osjetio staru bol na pomisao
njenog lica. Nejasno sam se prisjetio koliko je mrzila budućnost koju sam tako
žarko slijedio, moleći se svaku noć kada
je izgovarala zahvalu za večerom da "užasni rat" završi... Nisam imao uspomene
na drugu vrstu čežnje. Pored majčine ljubavi, nije bilo druge ljubavi koja me
zadržavala...


Ovo je bilo potpuno novo za mene. Nisam imao paralele
koje bih mogao nacrtati, usporedbe koje bih mogao napraviti.


Ljubav koju sam osjećao prema Belli je čisto došla,
ali je sada voda bila mutna. Jako sam želio da je mogu dotaknuti. Da li je ona
isto osjećala?


To nije bilo bitno, pokušao sam se uvjeriti.


Zurio sam u svoje bijele ruke, mrzeći njihovu
tvrdoću, njihovu hladnoću, njihovu nadljudsku snagu...


Skočio sam kada su se suprotna vrata otvorila.


Ha. Iznenadio
sam te. Prvi put, Emmett je pomislio dok je sjedao na sjedište. "Kladio bih
se da gospođa Goff misli da se drogiraš, bio si tako usplahiren maloprije. Gdje
si bio danas?"


"Radio sam... dobra djela."


A?


Nasmijao sam se. "Brinuo se o bolesnima, tu vrstu
stvari."


To ga je još više zbunilo, ali potom je udahnuo i
uhvatio miris u autu.


"Oh. Djevojka ponovo?"


Napravio sam grimasu.


Ovo postaje
čudno.


"Pričaj mi o tome,"
promrmljao sam.


Ponovo je udahnuo. "Hmm, doista ima lijep miris, zar
ne?"


Režanje se proteglo kroz moje usne i prije nego što
sam sasvim shvatio njegove riječi, automatska reakcija.


"Polako mali, samo govorim."


Tada su ostali stigli. Rosalie je odma osjetila miris
i pogledala me, još uvijek ne prelazeći preko ljutnje. Pitao sam se šta je bio
njen problem, ali jedino što sam mogao čuti od nje su bile uvrede.


Nisam volio ni Jasperovu reakciju. Kao i Emmett,
osjetio je Bellin miris. Miris nije imao, za bilo koga od njih, ni hiljaditi
dio onoga što je imao meni. Bio sam i dalje uznemiren znajući da im je njena
krv bila slatka. Jasper je imao slabu kontrolu...


Alice je skočila na moju stranu auta i držala
ispruženu ruku za Bellin ključ od kamioneta.


"Samo sam vidjela ono što jesam," rekla je-besramno,
kao što je i bila njena navika. "Moraćeš mi reći zašto."


"Ovo ne znači-"


"Znam,znam. Čekat ću. Neće biti dugo-"


Uzdahnuo sam i dao joj ključ-


Pratio sam je do Belline kuće. Kiša je padala kao
milion malih čekića, tako glasno da Belline ljudske uši nebi mogle čuti riku
motora njenog kamioneta. Gledao sam joj u prozor, ali nije izašla da pogleda.
Možda nije bila tu. Nije bilo misli koje bih mogao čuti.


Bilo mi je žao što nisam mogao čuti bar dovoljno da
je provjerim- da budem siguran da je sretna, ili sigurna, na kraju krajeva.


Alice se popela odpozadi i krenuli smo kući. Ceste su
bile prazne, tako da je trajalo samo par minuta. Zajedno smo ušli u kuću, i
zatim krenuli na različite slobodne aktivnosti.


Emmett i Jasper su bili usred razrađene partije šaha,
koristeći osam spojenih tabli- postavljenih izduž zadnjeg staklenog zida- i njihova vlastita
komplikovana pravila. Nebi me pustili da igram; samo je Alice još uvijek
igrala sa mnom.


Alice je otišla za svoj kompjuter iza ugla pokraj njih i mogao sam čuti kako joj se monitori
pale. Alice je radila na modnom dizajnu za Rosaliein ormar, ali joj se Rosalie
nije danas pridružila, da stoji iza nje i govori rez i boju dok je Alice
prelazila preko ekrana na dodir (Carlisle i ja smo morali malo štimati taj
sistem, koji je stvoren da ekrani budu osjetljivi na temperaturu). Osim toga, danas
se Rosalie mrko ispružila na krevetu i počela prelaziti kroz dvadeset kanala u
sekundi na širokom ekranu, nikada ne prestajući. Mogao sam je čuti kako je
pokušavala da se odluči da li da ode vani i ponovo upali svoj BMW.


Esme je bila na spratu, zujeći preko novog seta
plavih šara.


Nakon trenutka,
Alice je promilila glavu iza zida i počela govoriti Emmettove slijedeće
pokrete- Emmett je sjeo na pod, leđima okrenutima ka njoj- Jasperu, koji je
držao veoma ozbiljan izraz lica dok je rušio Emmetovog najdražeg konja.


A ja sam, prvi put nakon tako dugo vremena da sam se
sramio, otišao da sjednem za izvrsni koncertni klavir koji je stajao odmah
pored ulaza.


Brzo sam prelazio rukom preko skala, provjeravajući
tonove. Još uvijek su bili odlični.


Na spratu, Esme je prestala raditi ono što je radila
i iskrivila glavu u stranu.


Prvo sam počeo linijom tonova koja mi se pojavila
danas u autu, sretan što je zvučala i bolje nego što sam zamišljao.


Edward ponovo
svira, Esme je sretno pomislila, osmijeh joj se pojavio na licu. Ustala je
od stola, i tiho doletila do vrha stepenica.


Dodao sam harmoničnu liniju, puštajući da glavna
melodija prođe kroz nju.


Esme je uzdahnula sa zadovoljstvom, sjela na najvišu
stepenicu, i naslonila glavu na rukohvat. Nova
pjesma. Prošlo je tako dugo. Kako predivna melodija.


Pustio sam
da melodija krene u novom pravcu, prateći je sa basom.


Edward ponovo stvara? Rosalie je pomislila, i
zubi su joj se stisnuli u žestokoj ljutnji.


U tom
trenutku, se poskliznula, i mogao sam pročitati svaku njenu sramotu koju je
osjećala ispod toga. Vidio sam zašto je bila u tako lošem odnosu sa mnom. Zašto
ubijanje Isabelle Swan nije nimalo smetalo njenoj savijesti.


Sa Rosalie,
sve je uvijek bilo oko taštine.


Muzika je
došla do naglog završetka, i nasmijao sam se prije nego što sam si mogao
pomoći, oštri dio zabave koji se tako brzo rasprsnuo kada sam stavio ruku preko
usta.


Rosalie se
okrenula da pogleda u mene, očiju koje su sjajile od žestokog bijesa.


Emmett i
Jasper su se okrenuli i zurili, također, i čuo sam Esminu zbunjenost. Esme je
bila na dnu stuba u trenu, zastajući da pogleda između Rosalie i mene.


"Ne prekidaj
,Edwarde," Esme me bodrila nakon napetog trenutka.


Ponovo sam
počeo svirati, okrečući leđa Rosalie dok sam žarko pokušavao da kontrolišem
osmijeh koji mi se širio licem. Ustala je i odmarširala iz prostorije, više
ljuta nego osramoćena. Ali sigurno blago osramoćena.


Ako išta kažeš ganjat ću te kao psa.


Ispravio sam
još jedan osmijeh,


"Šta je bilo
Rose?" Emmett je govorio za njom. Rosalie se nije okrenula. Nastavila je, pravo
do garaže a potom se provukla ispod auta kao da se tu mogla sahraniti.


"Zbog čega
je to bilo?" Emmett me upitao.


"Nemam blage
veze," lagao sam.


Emmett je
režao, iznerviran.


"Nastavi
svirati," Esme je zahtijevala. Ruke su mi ponovo stale.


Uradio sam
kao što je rekla, i stala je pored mene, stavljajući ruke na moja ramena.


Pjesma je
bila neodoljiva ali nezavršena. Igrao sam se sa mostom, ali se činilo da nikako
nije ispravno.


"Šarmantna
je. Ima li ime?" Esme je upitala.


"Ne još."


"Ima li
priča iza nje?" pitala je, sa osmijehom u glasu. Ovo ju je zaista uveseljavalo,
i osječao sam krivnju što sam tako dugo zapostavljao svoju muziku. To je bilo
sebično.


"To
je...uspavanka, pretpostavljam." Tada sam ispravno postavio most. Lagano je
vodio do slijedećeg pokreta, sam živeći.


"Uspavanka,"
ponovila je za sebe.


Postojala je priča iza ove melodije, i tada kada
sam to vidio, dijelovi su se jednostavno uklopili. Priča je bila usnula
djevojka u uskom krevetu, tamna kosa gusta i divlja i zapetljana kao morska
trava preko jastuka...


Alice je
prepustila Jaspera njegovim vlastitim uređajima i došla sjesti na klupu do
mene. Svojim uzbuđenim, zvonkim glasom, ocrtala je bezriječnu pjesmu dvije
oktave iznad melodije.


"Sviđa mi
se," promrmljao sam. "Ali šta misliš o ovome?"


Dodao sam
njenu liniju u harmoniju- ruke su mi letile preko tipki sada svirajući sve
dijelove zajedno- malo je uređujući, vodeći je u drugom smjeru...


Uhvatila je
ton, i skupa pjevala.


"Da.
Odlično," rekao sam.


Esme me
stisnula za ramena.


Ali sam sada
mogao vidjeti kraj, sa Aliceinim glasom koji se izdizao iznad zvuka i vodeći je
u drugom pravcu. Mogao sam vidjeti kako je pjesma morala završiti, zato što je
usnula djevojka bila savršena upravo onakva kakva je, i bilo koja promjena bi
bila greška, tuga. Pjesma je naginjala ka toj realizaciji, sada niža i sporija.
I Alicein glas se sada spustio, i postao svečan, ton koji je pripadao ispod
odzvanjajućih lukova svijeća katedrale.


Odsvirao sam
posljednju notu i potom sagnuo glavu iznad tipki.


Esme me pogladila po kosi.
Biće sve uredu Edwarde. Ovo će ispasti
najbolje moguće. Zaslužuješ sreću, sine. Sudbina ti to duguje.


"Hvala," prošaptao sam, želeći da mogu vjerovati u
to.


Ljubav ne
dolazi uvijek u odgovarajućim paketima.


Jednom sam se nasmijao bez humora.


Ti, izvan svih
na ovoj planeti, si možda najbolje opremljen da se nosiš sa ovako komplikovanom
dilemom. Ti si najbolji i najrazumniji od svih nas.


Uzdahnuo sam. Svaka majka je mislila isto za svog
sina.


Esme je i dalje bila sva radosna što je moje srce
napokon bilo dirnuto nakon toliko vremena, bez obzira na potencijalnu
tragediju. Mislila je da ću zauvijek biti usamljen...


Moraće ti
uzvratiti ljubav, odjednom je pomislila, iznenađujući me pravcom svojih
misli. Ako je pametna djevojka. Nasmijala se.
Ali ne mogu zamisliti da neko može biti tako spor da shvati kakav si ti ulov.


"Prekini mama, zacrvenit ću se," procijedio sam.
Njene riječi, iako neprimjerene, su mi zaista godile.


Alice se nasmijala i odabrala gornju ruku "Srca i
duše". Nasmijao sam se i završio jednostavnu melodiju sa njom. Zatim sam joj
ugodio sa izvedbom "Chopsticksa."


Zakikotala se, zatim uzdahnula. "Pa mogla bih te
pitati zbog čega si se smijao Rose," Alice je rekla. "Ali mogu vidjeti da nećeš."


"Jok."


Lako mi je udarila uho svojim prstom.


"Budi fina Alice," Esme je ukorila. "Edward se ponaša
kao đentlmen."


"Ali želim da znam."


Nasmijao sam se na zvuk pobjede koji je proizvela.
Potom sam rekao, "Evo Esme," i počeo svirati njenu omiljenu pjesmu, neimenovano
priznanje za ljubav koju sam gledao između nje i Carlislea prije tako mnogo
godina.


"Hvala ti dušo." Ponovo mi je stisnula ramena.


Nisam se morao koncentrisati da odsviram poznato
djelo. Osim toga, razmišljao sam o Rosalie, koja se i dalje mučila u poniženju
u garaži, i nasmijao se sam sebi.


Upravo otkrivajući potencijal ljubomore za sebe, imao
sam malu količinu sažaljenja za nju. To je bio uvrnut način razmišljanja.
Naravno, njena ljubomora je bila hiljadu puta sitnija od moje. Kao lisica u
dječijem scenariju.


Pitao sam se kako bi Rosalieni život i osobnost bili
drugačiji da nije uvijek bila najljepša. Bi li bila sretnija osoba da ljepota
nije uvijek bila najjača tačka prodaje? Manje egocentrična? Suosjećajnija? Pa,
pretpostavio sam da je o tome bilo bezvrijedno za razmišljati, zato što je
prošlost prošla, i ona je uvijek bila najljepša. Čak i kao čovjek, nikada nije
živjela u svjetlu svoje vlastite ljupkosti. Ne kako je zamišljala. Suprotno-
volila je laskanje oko gotovo bilo čega drugog. To se nije promijenilo sa
gubitkom njene smrtnosti.


Onda to nije bilo iznenađenje, prihvačajući ovu
potrebu kao datu, što se uvrijedila kada ja nisam, od početka, obožavajući
svoju ljepotu na način na koji je očekivala i da je svi muškarci obožavaju.
Nije da je željela mene na bilo koji
način- daleko od toga. Ali joj je smetalo što je nisam želio, pored toga.
Običavala je biti željena.


Bilo je drugačije sa Jasperom i Carlisleom- obojica
su već bili zaljubljeni. Ja sam bio potpuno netaknut, a i dalje sam bivao
svojeglavo ne pomaknut.


Mislio sam da je stara srdžba bila spaljena. Da je
već odavno prevaziđena.


A ona je bila...do dana kada kada sam napokon našao
nekoga čija me ljepota dirnula na način na koji
njena nije.


Rosalie se oslanjala na vjerovanje da ja nisam
smatrao njenu ljepotu obožavajućom,
tada sigurno nije bilo ljepote na svijetu koja me mogla dotaknuti. Bila je
bijesna od momenta kada sam spasio Bellin život, predpostavljajući, svojom lukavom
ženskom intuicijom, zanimanje što sam bio sve samo ne svjestan sebe.


Rosalie je bila smrtno uvrijeđena što sam mislio za
neko beznačajno ljudko biće da je ljepše od nje.


Ponovo sam suspregnuo nalet smijeha.


Iako, malo mi je smetao način na koji je vidjela
Bellu. Rosalie je ustvari mislila da je djevojka bila obična. Kako je to mogla misliti? To mi se činilo neshvatljivo.
Proizvod ljubomore, ne dvojbe.


"Oh!" Alice je naglo izdahnula. "Jaspere, pogodi
šta?"


Vidio sam ono što je upravo vidjela, i ruke su mi se
smrznule na tipkama.


"Šta Alice?" Jasper je upitao.


"Peter i Charlotte nam dolaze u posjetu slijedeće
sedmice! Biće u susjedstvu, zar to nije lijepo?"


"Šta nije uredu Edwarde?" Esme je upitala osječajući
napetost u mojim ramenima.


"Peter i Charlotte dolaze u Forks?" siktao sam na
Alice.


Prevrnula je očima prema meni. "Smiri se Edwarde. Ovo
im nije prvi posjet."


Zubi su mi se stisnuli. To im jeste bio prvi posjet od kada je Bella stigla, i njena slaka krv se
nije dopadala samo meni.


Alice se namrštila na moj izraz. "Oni nikada ne love
ovdje. Znaš to."


Ali Jasperov brat po vrsti i mali vampir koje je
volio nisu bili poput nas; lovili su uobičajenim putem. Nije im se moglo
vjerovati sa Bellom u blizini.


"Kada?" upitao sam.


Nesretno je napučila usne, ali mi je rekla ono što
sam trebao znati. U ponedjeljak ujutro.
Niko neće nauditi Belli.


"Ne," složio sam se, a
zatim se okrenuo od nje. "Jesi li spreman Emmette?"


"Mislio sam da idemo ujutro?"


"Vraćamo se u nedjelju u ponoc. Predpostavljam da je
na tebi kada želiš ići."


"Okej, dobro. Pusti me da se prvo pozdravim sa Rose."


"Naravno." Sa raspoloženjem u kojem je Rosalie sada
bila, to bi trebo biti brzi pozdrav.


Uistinu si ga
izgubio Edwarde, pomislio je dok je išao ka stražnjim vratima.


"Predpostavljam da jesam."


"Odsviraj mi novu pjesmu, još jednom," Esme je
upitala.


"Ako želiš," složio sam se, iako sam malo oklijevao
da pratim melodiju do njenog neizbježnog kraja- kraja koji mi je izazivao bol
na nepoznate načine. Pomislio sam na trenutak, i potom izvadio poklopac od
flaše iz svog džepa i stavio ga na prazan stalak. To je malo pomoglo- moj mali
podsjetnik da njeno da.


Klimnuo sam sebi, i počeo svirati.


Esme i Alice su razmijenile pogled ali nijedna nije
pitala.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: Re: 7. Melodija    Sat Jun 26, 2010 7:01 am

"Zar ti niko nikada nije
rekao da se ne igraš sa svojom hranom?" Vikao sam Emmettu.


"Oh, ćao Edwarde!" viknuo je nazad, smijući se i
mahajući mi. Medvjed je iskoristio prednost njegove ometenosti da zagrabi
svojim teškim šakama preko Emmettovih prsa. Oštre kandže su mu proparale majicu
i zaškripale preko njegove kože.


Medvjed je zarikao na piskutavi zvuk.


Oj pakao, Rose
mi je dala ovu majicu!


Emmetje
uzvratio urlik razjarenoj životinji.


Uzdahnuo sam i sjeo na zgodnu stijenu. Ovo može
potrajati.


Ali Emmett je bio skoro gotov. Dopustio je medvjedu
da mu proba odrubiti glavu sa još jednim zamahom kandži, smijući se kada se
udarac odbio i uputio medvjedu zapanujući udarac. Medvjed je zarikao i Emmett
je ponovo zarikao kroz smijeh. Zatim je skočio na životinju, koja je bila za
glavu visočija od njega na svojim kratkim nogama, i zapetljana tijela su im
pala na zemlju, kupeći staro smrekino drvo sa sobom. Medvjedovo urlikanje se
prekinulo sa grgoljenjem.


Par minuta poslije, Emmett je došao do mjesta gdje
sam ga čekao. Majica mu je bila uniptena, iskidana i krvava, ljepljiva od smole
i prekrivena krznom. Njegova tamna kovrđava kosa nije bila u mnogo boljem
stanju. Imao je ogromni osmijeh na svom licu.


"Ovaj je bio jak. Mogao sam skoro osjetiti kako me
ogrebao."


"Pravo si dijete Emmette."


Lijepo me odmjerio od glave do pete. "Zar nisi bio
sposoban pratiti pumu?"


"Naravno da jesam. Samo što ja ne jedem kao divljak."


Emmett se nasmijao svojim glasnim smijehom. "Nadao
sam se da će biti snažniji. Bilo bi zanimljivije."


"Niko nije rekao da se moras boriti sa svojom
hranom."


"Da, ali s kim se drugim mogu boriti? Ti i Alice
varate, Rose nikada ne želi uništiti svoju frizuru, a Esme poludi ako se Jasper
i ja doista uživimo."


"Život je težak, zar ne?"


Emmett mi se nasmijao, premiještajući težinu tako da
je odjednom bio u poziciji da preuzme vođstvo.


"Hajde Edwarde. Samo to ugasi za minutu i bori se
fer."


"To se ne gasi," podsjetio sam ga.


"Pitam se šta ljudska djevojka radi da te ne pušta
unutra?" Emmett je razmišljao. "Možda mi može dati neke naputke."


Moj dobri humor je ispario. "Kloni je se," zarežao
sam između zuba.


"Opasno,opasno."


Uzdahnuo sam. Emmett je prišao da sjedne pored mene
na stijenu.


"Žao mi je. Znam da prolaziš kroz težak period.
Dosita se trudim da ne budem previše
dosadan idiot, ali, od kada je to vrsta moje prirodne osobnosti..."


Čekao je da se nasmijem na njegovu šalu, a potom
složio facu.


Tako ozbiljan
cijelo vrijeme. Šta te sada muči?


"Razmišljanje o njoj. Pa, briga, zapravo."


"O čemu se imaš brinuti? Ti si ovdje." Glasno se
nasmijao.


Ponovo sam ignorisao njegovu šalu ali sam odgovorio
na pitanje. "Da li si ikada razmislio o tome kako su svi oni tako lomljivi?
Koliko se loših stvari može desiti smrtnicima?"


"Ne baš. Iako, pretpostavaljam da vidim na šta
misliš. Nisam bio previše sličan medvjedu taj prvi put u blizini, zar ne?"


"Medvjedi," promrmljao sam, dodajući još jedan strah
na gomilu. "To bi bila samo njena sreća, zar nebi? Zalutali medvjed u gradu.
Naravno da bi odma otišao prao na Bellu."


Emmett je nasmijao. "Zvučiš poput luđaka, znaš li
to?"


"Samo zamisli na trenutak da je Rosalie čovjek,
Emmette. I da može naletiti na medvjeda... ili biti udarena autom... ili munjom... ili pasti niz stepenice...ili
se razboliti- dobiti zarazu!" Riječi
su ludo izlazile iz mene. Bilo je olakšanje pustiti ih van- bile su zatočene u
meni cijeli vikend. "Požari i zemljotresi i tornada! Uh! Kada je bio posljednji
put da si gledao vijesti? Da li si ikada vidio
sve moguće stvari koje im se mogu desiti? Provale i ubistva..." Zubi su mi se
stisnuli, i bio sam naglo tako bijesan pomisli da je drugi čovjek može povrijediti da nisam mogao disati.


"Hej, hej! Stani tu, mali. Ona živi u Forksu, sječaš
se? Pa može pokisnuti." Slegnuo je ramenima.


"Ja mislim da ona ima neku ozbiljno lošu sreću,
Emmette, zaista mislim. Pogledaj dokaze. Od svih mjesta na svijetu gdje je
mogla otići, završi u gradiću gdje vampiri
čine značajan dio populacije."


"Da, ali mi smo vegeterijanci. Pa zar to nije dobra
sreća, ne loša?"


"Sa načinom kako miriše? Definitivno loša. A onda,
još loše sreće, način na koji meni
miriše." Pogledao sam u svoje ruke, ponovo ih mrzeći.


"Osim što ti imaš više samokontrole od bilo koga osim
Carlislea. Ponovo dobra sreća."


"Kombi?"


"To je bila samo nesreća."


"Trebao si vidjeti kako je dolazio po nju, Em, ponovo
i ponovo. Kunem se, bilo je kao da ima neku vrstu magnetnog privlačenja."


"Ali ti si bio tamo. To je bila dobra sreća."


"Da li je? Zar to nije najgora sreća koju ijedan
čovjek može ikada imati- da se vampir
zaljubi u tebe?"


Emmett je tiho razmislio o tome na trenutak. Zamislio
je djveojku u svojoj glavi, i slika mu nije bila zaniljiva. Iskreno, ne mogu zaista vidjeti crtež.


"Pa, ni ja ne mogu vidjeti Rosalienu primamljivost," nepristojno
sam rekao. "Iskreno, ona se čini kao najzahtjevnija nego što bilo koje lijepo
lice vrijedi."


Emmett se nasmijao. "Ne pretpostavljam da bi mi
rekao..."


"Ne znam u čemu je njen problem, Emmette," Slagao sam
sa neočekivanim, širokim osmijehom.


Vidio sam njegovu namjeru da me podupre. Pokušao je
da me gurne sa stijen, i pojavilo se glasno lomljenje kada se pukotina otvorila
u kamenu između nas.


"Varalico," promrmljao je.


Čekao sam ga da ponovo pokuša, ali su mu misli
krenule u drugom pravcu. Ponovo je zamišljao Bellino lice, ali svijetlije,
zamišljajući joj oči svijetlo crvenima...


"Ne," rekao sam, a glas mi se gušio.


"To riješava tvoje brige oko smrtnosti, zar ne? A
tada je nebi želio ubiti, također. Zar to nije nejbolji put?"


"Za mene? Ili za nju?"


"Za tebe," lagano je odgovorio. Ton mu je odavao
naravno.


Nasmijao sam se bez humora. "Pogrešan odgovor."


"Ne smeta mi puno," podsjetio me.


"Rosalie smeta."


Uzdahnuo je. Obojica smo znali da bi Rosalie učinila
sve, odrekla se svega, ako bi to značilo da ponovo može biti čovjek. Čak i
emet.


"Da, Rosalie smeta," tiho se složio.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: Re: 7. Melodija    Sat Jun 26, 2010 7:02 am

„Ne smem.. ne mogu ... Neću da uništim Belin život. Zar se i ti ne bi tako osećao da je u pitanju Rozali?“

Emit je razmislio o tome na trenutak . „Ti je stvarno voliš?“

„Ne mogu ti ni opisati Emite. Odjednom ova devojka je ceo svet za mene. Ne mogu ni da zamislim život bez nje više. „

Ali ti je nećeš preobratiti? Neće ona živeti večno, Edvarde.

„Znam to“ uzadhnuo sam.

I, kao što si i rekao, ona je nekako krhka.

„Veruj mi – znam i to takodje“

Emit nije bio taktična osoba, i delikatne teme nisu bile njegova jaka tačka. Opirao se sada, želeći da ne bude uvredljiv mnogo.

Da li možeš da je dodirneš? Mislim, ako je voliš ... ne bi li voleo da je, pa.. dodirneš?

Emit i Rozali su delili intezivnu i telesnu ljubav. Njemu je bilo teško da razume kako neko može da voli i bez toga.

Uzdahnuo sam. „ Ne mogu ni da mislim o tome, Emite“
Vau.. Koje su onda tvoje opcije?

„Ne znam“ prošaputao sam. „ Pokušavam da smislim način.. da je ostavim. Jednostavno ne mogu da dokučim sebe da ostanem daleko od nje“

Sa dubokim osećanjem zadovoljstva, odjednom sam shvatio da je dobro za mene da ostanem – za sada, sa Piterom i Šarlot na putu. Bila je bezbednija ovde sa mnom, privremeno, nego kad bi bila kad ne bi bio tu. Mogao bi biti njen, verovatno zaštitnik.

Pomisao na to me učinila nervoznim, želeo sam da se vratim da mogu da ispunim tu ulogu što duže moguće.

Emit je skontao promenu u mom izražavanju. O čemu misliš?

„ Upravo sada, “ Priznao sam malo stidljivo „ Umirem od želje da odem u Forks i vidim je. Ne znam da li ću moći to da uradim do nedelje uveče.“

„Uh..uh! Nećeš ići kući ranije. Neka se Rozali oladi malo. Molim te! Za moje dobro.“

„ Pokušaću da ostanem“ rekao sam sumnjivo.

Emit je uzeo telefon u mom džepu. „ Alis će nazvati ako bude nekih osnova za tvoj panični napad. Ona je čudna u vezi te devojke kao i ti.“

Kreveljio sam se na to. „ U redu. Ali ja ne ostajem posle nedelje.“

„ Nema razloga za žurbu nazad – biće sunčano ionako. Alis je rekla da smo oslobodjeni škole do srede.“

Prodrmao sam glavu strogo.

„Piter i Šarlot znaju kako da se ponašaju.“

„ Stvarno me ne zanima Emite. Sa Belinom srećom, ona će otići da luta u šumu u pogrešnom trenutku i – “ izbegao sam. „ Piter ne zna da se kontroliše. Vraćam se u nedelju.“

Emit je uzdahnuo. Baš kao neka luda osoba.

Bela je spavala spokojno, kada sam se popeo na njen prozor rano u ponedeljak ujutru.
Zapamtio sam ulje ovaj put, i prozor se sada pomerao tiho po mom načinu.

Mogao sam reći po načinu kako je njena kosa ležala mirno preko jastuka da je imala spokojnu noć od prošlog puta kad sam bio ovde. Presavila je ruke ispod obraza kao neko malo dete, a njena usta su bila malo otvorena. Mogao sam da čujem kako se vazduh pomera unutra i izlazi polako iz njenih usta.

Bilo je veliko olakšanje biti ovde ponovo, biti sposoban videti je ponovo. Shvatio sam da nisam zaista spokojan osim kada je bio slučaj. Ništa nije bilo u redu kada sam bio daleko od nje.

Nije ni bilo sve u redu kada sam bio sa njom, premda. Uzdahnuo sam, puštajući da se vatra obuzda u mom grlu. Bio sam daleko dugo. Vreme provedeno bez patnje i iskušenja učinilo je sada to moćin više nego ikada. Bilo je toliko loše da sam se bojao kleknuti pored njenog kreveta, da bih pročitao naslove njenih knjiga. Želeo sam da znam priče u njenoj glavi, ali sam se bojao osim moje žedji, da ću joj prići i da ću želeti da ostanem tako blizu.

Njene usne su izgledale tako toplo i mekano. Mogao sam da zamislim da ih diram sa vrhovima mojih prstiju. Samo lagano..

To je bila upravo ta greška koju sam pokušavao da izbegnem.

Moje oči su prelazile preko njenog lica iznova i iznova, gledajući ima li promena. Smrtnici se menjaju stalno – bio sam tužan na samu pomisao da sam nešto propustio...

Pomislio sam da izgleda... umorno. Kao da se nije naspavala ovaj vikend. Da li je izašla?

Nasmejao sam se tiho i skontao koliko me je to uznemirilo. Pa šta ako je? Ne posedujem je ja. Nije bila moja.

Jedna od njenih ruku se pomerila, i onda sam skontao ožiljke na njenim rukama. Bila je povredjena? Iako to nije bila ozbilja povreda, ipak me je uznemirilo. Uočivši lokaciju, verovatno se saplela. To je bilo razumno objašnjenje, uzimajući sve stvari u obzir.

Bilo je olakšavajuće da neću morati misliti i rešavati ove male misterije zauvek. Bili smo prijatelji sada, - ili smo barem pokušavali da budemo prijatelji. Mogao sam je pitati o njenom vikendu – o plaži, i o svim kasnim aktivnostima što su je učinile tako umornom.
Mogao sam da pitam šta se desilo sa njenim rukama. I mogao sam se ssmejati malo kada bi mi potvrdila moju teoriju o njima.
Smejao sam se blago, razmišljajući da li je ili nije pala u okean. Pitao sam se da li je provela ugodno vreme napolju. Pitao sam se da li je mislila o meni uopšte. Da li sam joj nedostajao barem malo od onoga koliko je ona meni nedostajala.

Pokušao sam da je zamislim na suncu na plaži. Ta slika je bila ne potpuna, jer ja nikada nisam bio na Prvoj plaži. Samo sam znao kako izgleda na slikama.

Osećao sam malu sumnju zasto nisam nikada bio na toj prelepoj plaži, koja je samo nekoliko minuta trčanja od moje kuće udaljena. Bela je provela dan u La Pushu – mestu gde je meni zabranjeno da idem, po sporazumu. Mesto gde je par starijih ljudi još pamtilo priče o Kalenovima, pamtili i verovali u njih.

Mesto gde su naše tajne bile poznate.

Prodrmao sam glavu. Nemam razloga da se brinem oko toga. Quileutes su bili vezani po sporazumu, takodje. Iako Bela dodje kod tih mudrih staraca oni ne mogu da otkriju ništa.

I zašto bi tema uopšte bila otpočeta? Zašto bi Bela mislila svojim glasovima radoznalosti tamo? Ne – Quleutesi su bili jedina stvar oko koje nisam morao da se brinem.

Bio sam ljut na sunce kada je počelo da izlazi. To me je podsetilo da ne mogu da zadovoljim svoju radoznalost o danima koji dolaze. Zašto je odlučilo da sija sada?

Sa uzdahom, skočio sam sa prozora dok jos nije svanulo i dok nikog nije bilo da me vidi. Planirao sam da ostanem u šumi pored njene kuće, i gledam je dok ne ode u školu, ali kada sam otišao kod drveća, iznenadio sam se kada sam pronašao trag njenog dugotrajnog mirisa tamo.


Pratio sam ga brzo, radoznalo, postajući više i više zabrinut dok je to vodilo sve dublje i dublje u tamu. Šta je Bela ovde tražila?

Trag je prestao naglo, u nedodjiji. Ona je skrenula par metara sa staze, u grmlje, gde je dodirnula sa kamionom srušeno drvo. Možda je sedela tamo...

Seo sam gde i ona, i razgledao okolo. Sve što je mogla da vidi su bili grmlje i šuma. Verovatno je padala kiša – miris je bio ispran, nije bio urezan u drveće.

Zašto bi Bela došla ovde da sedi sama – i bila je sama, nema sumnje oko toga – u sredini tamne, mokre šume?

Nije imalo smislja, i , za razliku od ostalih tačaka radoznalosti, jedva sam mogao da ovo iznesem u opušten razgovor.

Pa, Bela, bio sam pratio tvoj miris kroz šumu posle kada sam napustio tvoju sobu gde sam te gledao kako spavaš... Da, to bi bilo baš lomljenje leda..

Nikada ne bi znao šta je ovde radila i razmišljala, i to je dovodilo do stezanja mojih zuba u frustraciji. Još gore, ovo je bilo kao scenario što sam zamišljao za Emita – Bela luta sama u šumi, gde njen miris može da dozove svakoga ko ima miris da ga prati...

Uzdahnuo sam. Ne samo što nije imala sreće, već se izložila.
Pa, za ovaj trenutak ona ima zaštitnika. Ja bi pazio na nju, čuvao je od nesreća, što duže mogu.

Odjednom sam uhvatio sebe poželeći da Piter i Šarlot ostanu malo duže.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
Sponsored content




PostSubject: Re: 7. Melodija    

Back to top Go down
 
7. Melodija
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Midnight sun-
Jump to: