NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 2.Otvorena knjiga

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 24
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 2.Otvorena knjiga   Sat Jun 26, 2010 7:39 am

Sutradan je bilo bolje… i gore.
Bilo je bolje zato što još nije počela padati kiša, iako
su oblaci bili gusti i neprozirni. Bilo je lakše zato što sam
znala što mogu očekivati od predstojećeg dana. Mike je
sjeo pokraj mene na engleskom i ispratio me do iduće
učionice, dok ga je Eric iz šahovskog kluba cijelo vrijeme
ogorčeno promatrao; to mi je laskalo. Za ručkom sam
sjela s velikom skupinom ljudi u kojoj su bili Mike, Eric,
Jessica i još nekoliko njih čijih sam se imena i lica sada
sjećala. Počela sam se osjećati kao da hodam po vodi,
umjesto da se u njoj davim.
Bilo je gore zato što sam bila umorna; i dalje nisam
mogla spavati jer je vjetar zavijao oko kuće. Bilo je gore
zato što me gospodin Varner prozvao na trigonometriji
kad nisam podigla ruku, pa sam mu dala krivi odgovor.
Bilo je grozno zato što sam morala igrati rukomet,
29
a jedini put kad se nisam prestrašeno izmaknula lopti,
udarila sam njome svoju suigračicu u glavu. I bilo je još
gore zato što Edwarda Cullena uopće nije bilo u školi.
Cijelog sam jutra strepila od ručka, u strahu od njegovih
čudnih pogleda. Dio mene htio se suočiti s njime i
otvoreno ga upitati u čemu je problem. Dok sam besano
ležala u krevetu, čak sam zamislila što bih mu rekla. Ali
poznavala sam se predobro da bih držala kako bih zaista
mogla imati petlje za to. U usporedbi sa mnom, Kukavni
Lav izgledao je kao Terminator.
Ali kad sam ušla u kantinu s Jessicom – nastojeći spriječiti
svoje oči da pregledaju prostor u potrazi za njim, i
ne uspijevajući posve u tome – vidjela sam da njegovih
četvero svojevrsnih braće i sestara sjede zajedno za istim
stolom, a on nije s njima.
Mike nas je presreo i odveo za svoj stol. Jessica se sva
ushitila zbog njegove pažnje, a njezini su nam se prijatelji
ubrzo pridružili. Ali dok sam nastojala slušati njihovo
opušteno ćaskanje, bilo mi je strahovito neugodno, jer
sam strepila od trenutka kad će on doći. Nadala sam se
da će me jednostavno ignorirati kad stigne, dokazujući
tako da su sve moje sumnje neutemeljene.
Nije došao, a kako je vrijeme prolazilo, postajala sam
sve napetija.
Otišla sam na biologiju s više samopouzdanja kad se
nije pojavio ni do kraja ručka. Mike, koji je poprimao
karakteristike zlatnog retrivera, vjerno me otpratio sve
do učionice. Zadržala sam dah na vratima, ali Edwarda
Cullena nije bilo ni tamo. Odahnula sam i otišla na
svoje mjesto. Mike je pošao za mnom, pričajući o nekakvom
predstojećem izletu na plažu. Ostao je uz moj
stol sve do zvona. Zatim mi se sjetno osmjehnuo i otišao
30 sjesti pokraj jedne cure sa zubnim aparatićem i lošom
trajnom. Činilo mi se da ću morati nešto poduzeti oko
Mikea, a to neće biti lako. U ovolicnom mjestu, gdje
svi žive jedni na drugima, diplomacija je od presudne
važnosti. Nikad nisam bila silno taktična; nisam imala
prakse s pretjerano ljubaznim dečkima.
Laknulo mi je što imam cijeli stol za sebe, što Edwarda
nema. Stalno sam to ponavljala. Ali nisam se mogla
riješiti uporne sumnje da sam ja razlog zbog kojega se
nije pojavio. Bilo je besmisleno, a i egoistično, misliti da
bih na bilo koga mogla tako snažno djelovati. Ne, to je
nemoguće. Pa ipak, nisam se mogla prestati brinuti da je
upravo u tome stvar.
Kad je napokon škola završila za danas, a rumenilo
zbog incidenta na rukometu blijedilo mi je iz obraza,
brzo sam se presvukla u traperice i mornarički plavi pulover.
Užurbano sam otišla iz ženske svlačionice, sa zadovoljstvom
otkrivši da sam zasad uspjela izbjeći svog
prijatelja retrivera. Brzo sam izašla na parkiralište. Sad
je bilo prepuno učenika na odlasku. Ušla sam u svoj kamionet
i prokopala po torbi da se uvjerim da imam ono
što mi je potrebno.
Sinoć sam otkrila da Charlie nije u stanju spremiti
više od jaja na oko sa slaninom. Zato sam zatražila da
mi se za trajanja moga boravka ovdje povjeri kuharska
dužnost. Vrlo mi je rado predao ključeve sale za bankete.
Također sam otkrila da on uopće nema hrane u kuhinji.
Stoga sam sastavila popis za kupnju, uzela gotovinu iz
staklenke u ormaru s natpisom novac za hranu i krenula
u diskont Thriftway.
Naglo sam upalila svoj zaglušni motor, zanemarivši
glave koje su se okrenule prema meni, te pažljivo u
31
rikverc izašla u kolonu automobila koji su čekali da se
maknu s parkirališta. Dok sam tako čekala, nastojeći se
praviti da to zaglušno brenčanje potječe od nečijeg tuđeg
auta, vidjela sam dvoje Cullenovih i blizance Hale
kako ulaze u svoj automobil. Bio je to onaj sjajni novi
volvo. Naravno. Nisam prije zamijetila njihovu odjeću –
previše su me opčinila njihova lica. Sad kad sam je promotrila,
bilo je očito da su svi odjeveni iznimno dobro;
jednostavno, ali u odjeću koja neupadljivo ukazuje da
potječe od uglednog kreatora. Sa svojim izuzetnim izgledom
i stilom držanja, mogli su na sebi imati krpe za posuđe
i svejedno biti elegantni. Kao da je bilo pretjerano
to što imaju i ljepotu i novac. Ali, koliko sam uviđala, u
životu je najveći dio vremena upravo tako. Nisam imala
dojam da su zbog toga išta bolje prihvaćeni.
Ne, nisam posve vjerovala u to. Zacijelo sami žele
ostati izdvojeni; nisam mogla zamisliti nijedna vrata
koju takav stupanj ljepote ne bi mogao otvoriti.
Pogledali su moj bučni kamionet kad sam prošla pokraj
njih, baš kao i svi ostali. Ja sam samo gledala ravno
preda se i laknulo mi je kad sam napokon izašla iz školskog
kruga.
Thriftway se nalazio nedaleko od škole, samo nekoliko
ulica južnije, pokraj autoceste. Bilo mi je ugodno
naći se u supermarketu, tu sam se osjećala normalno. I
kod kuće sam obavljala kupovinu, pa sam se rado posvetila
rutini poznate dužnosti. Trgovina je iznutra bila
dovoljno velika da ne čujem bubnjanje kiše po krovu,
koje bi me podsjetilo na to gdje se nalazim.
Kad sam stigla kući, odložila sam sve namirnice, natrpavši
ih gdje god sam uspjela naći slobodno mjesto.
Nadala sam se da Charlieju to neće smetati. Umotala
32 sam krompire u foliju i stavila ih u pećnicu da se peku,
premazala odrezak marinadom i stavila ga u hladnjak
preko kartonske kutije s jajima.
Kad sam završila s tim, odnijela sam torbu gore u
sobu. Prije nego što ću prionuti na zadaću, presvukla
sam se u par suhih hlača od trenerke, zavezala mokru
kosu u konjski rep i prvi put od dolaska provjerila e-mail.
Imala sam tri poruke.
“Bella”, pisala mi je mama…
Piši mi čim stigneš. Reci mi kakav ti je bio let. Pada li
kiša? Već mi nedostaješ. Skoro sam gotova s pakiranjem za
Floridu, ali ne mogu naći svoju ružičastu bluzu. Znaš li ti
možda gdje sam je stavila? Pozdravlja te Phil. Mama.
Uzdahnula sam i prešla na iduću. Poslala ju je osam
sati nakon prve.
“Bella”, napisala je…
Zašto mi još nisi odgovorila? Što čekaš? Mama.
Posljednja je bila od jutros.
Isabella,
ako mi se ne javiš danas do 17.30, nazvat ću Charlieja.
Pogledala sam na sat. Još sam imala sat vremena, ali
mama je bila poznata po brzopletosti.
Mama,
smiri se. Upravo ti pišem. Ne trči pred rudo.
Bella.
To sam poslala i počela ispočetka.
Mama,
sve je super. Naravno da pada kiša. Čekala sam da se dogodi
nešto o čemu bih ti pisala. U školi nije loše, samo je malo
monotono. Upoznala sam nekoliko simpatičnih učenika
koji sjede sa mnom za ručkom.
Bluza ti je u kemijskoj čistionici – trebala si otići po nju u
petak.
33
Charlie mi je kupio kamionet, možeš li vjerovati? Oduševljena
sam. Star je, ali jako čvrst, što je dobro, znaš, za
mene.
Nedostaješ i ti meni. Pisat ću ti opet uskoro, ali neću provjeravati
e-mail svakih pet minuta. Opusti se, diši. Volim te.
Bella.
Bila sam odlučila pročitati Orkanske visove – roman
koji smo upravo obrađivali na engleskom – još jedanput,
čisto iz fore, pa sam to i radila kad je Charlie stigao kući.
Izgubila sam pojam o vremenu, pa sam požurila u prizemlje
da izvadim krumpire i stavim odrezak da se prži.
“Bella?”, pozvao me otac kad me čuo na stubištu.
Ko bi drugi bio, pomislila sam.
“Hej, tata, dobrodošao kući.”
“Hvala.” Objesio je pojas s oružjem i izuo čizme dok
sam se ja bavila po kuhinji. Koliko sam znala, ni jednom
nije pucao iz pištolja u službi. Ali držao ga je spremnim.
Kad sam kao mala dolazila ovamo, uvijek bi izvadio
metke po ulasku u kuću. Valjda me sada smatrao dovoljno
odraslom da se ne ustrijelim slučajno, a i nedovoljno
deprimiranom da se ustrijelim namjerno.
“Što je za večeru?”, oprezno me upitao. Moja majka
je bila maštovita kuharica, a njezini eksperimenti nisu
uvijek bili jestivi. Iznenadila sam se, i rastužila, što on
još to pamti.
“Odrezak s krumpirima”, odgovorila sam mu, a njemu
je vidno laknulo.
Očito mu je bilo nelagodno samo besposleno stajati
u kuhinji; odvukao se u dnevnu sobu da gleda televiziju
dok sam ja radila. Oboma nam je tako bilo udobnije.
Dok su se odresci pekli, spremila sam salatu i postavila
stol.
34 Pozvala sam ga kad je večera bila spremna, a on je
pohvalno omirisao zrak ulazeći u sobu.
“Lijepo miriše, Bell.”
“Hvala.”
Šutke smo jeli nekoliko minuta. Nije bilo neugodno.
Ni njemu ni meni šutnja nije smetala. U nekim pogledima,
odgovarali smo jedno drugom za zajednički život.
“Onda, kako ti se sviđa škola? Jesi li našla kojeg prijatelja?”,
upitao me dok je uzimao repete.
“Pa, pohađam nekoliko sati s jednom djevojkom koja
se zove Jessica. Sjedim s njezinim prijateljima za vrijeme
ručka. A i jedan dečko, Mike, vrlo je ljubazan prema
meni. Svi mi djeluju prilično simpatično.” Uz jednu
upadljivu iznimku.
“To je zacijelo Mike Newton. Drag dečko – draga
obitelj. Njegov tata je vlasnik prodavaonice sportske
opreme odmah izvan mjesta. Lijepo zarađuje od silnih
izletnika koji prolaze ovuda.”
“Poznaješ li obitelj Cullen?”, upitala sam ga s oklijevanjem.
“Obitelj doktor Cullena? Naravno. Doktor Cullen je
sjajan čovjek.”
“Oni… djeca… malo su različiti. Nemam dojam da
se naročito dobro uklapaju u školi.”
Charlie me iznenadio ljutitim izrazom lica.
“Takvi su ti ovdašnji ljudi”, promrmljao je. “Doktor
Cullen je izvrstan kirurg koji bi jamačno mogao raditi
u bilo kojoj svjetskoj bolnici i zarađivati deset puta više
nego tu”, nastavio je sve glasnijim tonom. “Imamo sreće
što ga imamo – imamo sreće jer je njegova žena htjela
živjeti u malom gradu. On je oslonac ove zajednice, a
sva ta djeca vrlo su pristojna i uglađena. Bio sam doneklesumnjičav kad su se tek doselili, zbog tolikog broja
usvojenih tinejdžera. Mislio sam da bi moglo biti nevolja
s njima. Ali svi su vrlo zreli – nisam imao ni trunčice
problema ni s jednim od njih. A to je više nego što mogu
reći za djecu nekih ljudi koji već naraštajima žive u ovome
mjestu. A oni se drže zajedno onako kako jednoj obitelji
i priliči – idu na izlete svaki drugi vikend… Ljudi
ih moraju ogovarati samo zato što su novopridošlice.”
U životu nisam čula da je Charlie održao duži monolog.
Sigurno je imao vrlo snažno mišljenje o tome što se
među ljudima već priča.
Promijenila sam priču. “Djeluju mi sasvim simpatično.
Samo sam primijetila da se drže za sebe. Svi su
vrlo privlačni”, dodala sam, nastojeći zvučati pohvalnije
prema njima.
“A da tek vidiš doktora”, rekao je Charlie i nasmijao
se. “Sva sreća da je u sretnom braku. Puno sestara u bolnici
s velikom se mukom uspijeva usredotočiti na posao
dok je on tamo.”
Ponovno smo ušutjeli dok smo privodili objed kraju.
On je pospremio stol, a ja sam prionula na suđe. Vratio
se gledanju televizije, a kad sam posuđe oprala ručno –
nije imao mašinu za pranje suđa – otišla sam nevoljko
gore da napišem zadaću iz matematike. Osjećala sam da
se počinje stvarati ustaljeni način zajedničkog života.
Te noći je napokon bilo mirno. Brzo sam zaspala,
posve iznurena.
Ostatak tjedna prošao je bez bitnijih događaja. Navikla
sam se na nastavnu rutinu. U petak sam već poznavala
lica, ako ne i imena, gotovo svih učenika u školi. Na
tjelesnom su članovi moje ekipe naučili da mi ne dodaju
loptu i da se brzo premještaju ispred mene ako suparnič36
ka ekipa pokuša iskoristiti moju slabost. Vrlo sam im se
rado klonila s puta.
Edward Cullen nije se vratio u školu.
Svakoga dana sa strepnjom sam čekala sve dok ostali
Cullenovi ne bi ušli u kantinu bez njega. Zatim sam se
mogla opustiti i uključiti u razgovore uz ručak. Uglavnom
su se bavili izletom u okeanski park La Push za dva
tjedna, koji je organizirao Mike. Pozvali su me, a ja sam
pristala poći s njima, prije iz pristojnosti nego iz stvarne
želje. Plaže bi trebale biti vruće i suhe.
Do petka sam već posve opušteno odlazila na nastavu
biologije, ne brinući se više hoće li Edward biti unutra.
Bilo je sasvim moguće da se ispisao iz škole, koliko sam
znala. Nastojala sam ne misliti na njega, ali nisam mogla
posve potisnuti brigu da sam ja odgovorna za njegovo
dugotrajno izbivanje, ma kako ta pomisao apsurdna bila.
Moj prvi vikend u Forksu prošao je bez incidenata.
Charlie je, nenaviknut na provođenje vremena u inače
praznoj kući, proveo najveći dio vikenda na poslu. Ja sam
pospremila kuću, riješila sve zadaće i napisala još nekoliko
hinjeno veselih e-mailova majci. U subotu sam se k
tome odvezla u knjižnicu, ali bila je tako slabo opremljena
da se nisam potrudila uzeti člansku iskaznicu; morat ću
uskoro odvojiti jedan dan da odem u Olympiju ili Seattle
i nađem dobru knjižaru. Usput sam se upitala koliko mi
kamionet troši goriva… i stresla se od te pomisli.
Kiša je preko vikenda ostala blaga i tiha, tako da sam
se uspjela naspavati.
U ponedjeljak ujutro ljudi su me pozdravljali na parkiralištu.
Nisam svakome znala ime, ali odmahivala sam
i osmjehivala se svima. Tog jutra bilo je hladnije, ali na
svu sreću nije kišilo. Na engleskom je Mike sjeo kraj
37
mene kao i obično. Imali smo blic-test o Orkanskim visovima.
Bio je elementaran, vrlo jednostavan.
Sve u svemu, osjećala sam se mnogo udobnije nego
što sam očekivala do ovog trenutka. Udobnije nego što
sam uopće očekivala da ću se ovdje osjećati.
Kad smo izašli s nastave, zrak je bio pun uskovitlanih
bijelih tačkica. Čula sam kako se ljudi uzbuđeno dovikuju.
Vjetar me štipao za obraze, za nos.
“Opa”, rekao je Mike. “Sniježi.”
Pogledala sam male nanose vate koji su se stvarali uz
trotoar i mahnito mi vijorili oko lica.
“Ajoj.” Snijeg. Toliko o mom lijepom danu.
Iznenađeno me pogledao. “Zar ne voliš snijeg?”
“Ne. To znači da je prehladno za kišu.” Očito. “Uostalom,
mislila sam da bi trebao padati u pahuljicama –
znaš već, tako da nema dvije iste i sve to. Ove ovdje mi
izgledaju baš kao vrhovi štapića za uši.”
“Zar nikad još nisi vidjela kako pada snijeg?”, upitao
me u nevjerici.
“Naravno da jesam.” Napravila sam stanku. “Na televiziji.”
Mike se nasmijao. A zatim ga je velika, gnjecava gruda
mokrog snijega opalila u zatiljak. Oboje smo se okrenuli
da vidimo odakle je stigla. Posumnjala sam u Erica,
koji nam je bio okrenut leđima i udaljavao se – u krivom
smjeru za idući sat. Mike je očito pomislio isto što i ja.
Sagnuo se i počeo skupljati hrpicu bijele bljuzge.
“Vidimo se za ručak, može?” Nastavila sam hodati
dok sam mu to govorila. “Kad se ljudi počnu gađati mokrim
grudama, ja idem unutra.”
Samo je kimnuo, pogleda uprtog u Ericovu sve dalju
priliku.
38 Cijeloga tog jutra svi su uzbuđeno raspravljali o snijegu;
izgleda da se radilo o prvom snježnom danu nove
godine. Ja sam držala jezik za zubima. Nego što, snijeg
nije tako mokar kao kiša – sve dok ti se ne počne topiti
u čarapama.
Pažljivo sam otišla u kantinu s Jessicom nakon španjolskog.
Grude bljuzge letjele su posvuda. Držala sam
mapu u rukama, spremna da je upotrijebim kao štit
bude li nužno. Jessici je to bilo urnebesno smiješno, ali
nešto u mom izrazu spriječilo ju je da i sama baci grudu
na mene.
Mike nas je sustigao dok smo ulazile, nasmijan, dok
mu je led topio šiljke u kosi. On i Jessica uživljeno su
stali raspravljati o grudanju kad smo ušli u red za hranu.
Iz navike sam bacila pogled prema onom stolu u uglu.
I smjesta se ukočila u mjestu. Za stolom je bilo petero
ljudi.
Jessica me povukla za nadlakticu.
“Halo? Bella? Što bi htjela?”
Spustila sam pogled; uši su mi se žarile. Nemam razloga
da se osjećam smeteno, podsjetila sam se. Ništa
loše nisam učinila.
“Što je s Bellom?”, upitao je Mike Jessicu.
“Ništa”, odgovorila sam im. “Danas ću uzeti samo
kolu.” Priključila sam se redu.
“Zar nisi gladna?”, upitala me Jessica.
“Zapravo, malo mi je slabo”, rekla sam, očiju i dalje
uprtih u pod.
Pričekala sam da uzmu hranu, a onda otišla s njima
do jednog stola, piljeći sebi u stopala.
Polako sam počela piti kolu, dok mi se u želucu bućkalo.
Mike me dvaput upitao, nepotrebno brižno, kako
39
mi je. Rekla sam mu da mi nije ništa, ali pitala sam se
bih li se trebala pretvarati da mi je lošije ne bih li pobjegla
u ordinaciju medicinske sestre za vrijeme idućeg sata.
Besmislica. Ne bih morala biti primorana na bijeg.
Odlučila sam sebi dopustiti jedan letimičan pogled
prema stolu obitelji Cullen. Bude li opako zurio u mene,
markirat ću s biologije kao prava kukavica, što i jesam.
Zadržala sam glavu u istom položaju i pogledala
kroz trepavice. Niko od njih nije gledao u ovom smjeru.
Malo sam pridigla glavu.
Smijali su se. Edwardu, Jasperu i Emmettu kosa je
bila prepuna rastopljena snijega. Alice i Rosalie naginjale
su se u stranu dok je Emmett tresao mokru kosu prema
njima. Uživali su u snježnome danu baš kao i svi – samo
što su izgledali više kao prizor iz filma nego mi ostali.
Ali, po strani od smijeha i zaigranosti, bilo je u njima
nečeg drugačijeg, a nisam mogla posve tačno odrediti u
čemu je ta razlika. Najpomnije sam proučila Edwarda.
Koža mu je bila manje blijeda, zaključila sam – možda
zajapurena od snijega – a kolobari pod očima mnogo
manje upadljivi. Ali ima tu još nečega, pomislila sam,
zagledavši se ne bih li odredila tu promjenu.
“Bella, u što to piljiš?”, umiješala se Jessica, očima
prateći kamo to zurim.
Tačno u tom trenutku, naglo me pogledao u oči.
Spustila sam glavu i pustila da mi kosa padne i zakrije
lice. Samo, bila sam sigurna, u trenu kad su nam se
pogledi susreli, da me ne gleda ni strogo ni neprijazno
kao prošli put kad smo se vidjeli. Izgledao je opet tek
radoznalo, na neki način nezadovoljno.
“Edward Cullen bulji u tebe”, zahihotala mi se Jessica
u uho.
40 “Ne izgleda ljutito, zar ne?”, nisam se mogla spriječiti
da je ne upitam.
“Ne”, rekla je, izgleda zbunjena mojim pitanjem.
“Zar bi se trebao ljutiti?”
“Mislim da mu se ne sviđam”, povjerila sam joj se.
I dalje mi je bilo slabo u trbuhu. Spustila sam čelo na
podlakticu.
“Cullenovima se niko ne sviđa… odnosno, nikoga ne
primjećuju dovoljno da bi im se sviđao. Ali on svejedno
bulji u tebe.”
“Prestani ga gledati”, oštro sam prošaptala.
Posprdno se zahihotala, ali skrenula je pogled. Podigla
sam glavu tek toliko da se uvjerim da ga ona više ne
gleda, imajući nasilne metode na umu bude li odbila.
Mike se tada umiješao u naš razgovor – planirao je
epsko grudanje u mećavi na parkiralištu poslije škole
i htio da se pridružimo. Jessica je oduševljeno pristala.
Način na koji je pogledala Mikea ostavljao je malo
mjesta sumnji da ne bi pristala na bilo što što joj on
predloži. Nisam ništa odgovorila. Morat ću se skrivati u
gimnastičkoj dvorani dok se parkiralište ne raščisti.
Ostatak velikog odmora provela sam u pomnom piljenju
u svoj stol. Odlučila sam ispoštovati dogovor koji sam
sklopila sama sa sobom. Kako se on izgleda ne ljuti, otići
ću na biologiju. Želudac mi je počeo izvoditi male ustrašene
kolute na pomisao da ću opet sjesti pokraj njega.
Nisam baš htjela opet otići na nastavu s Mikeom kao
i obično – izgledao mi je kao omiljena meta grudačkih
snajpera – ali kad smo stigli do vrata, svi osim mene
uglas su prostenjali. Kiša je počela padati i ispirati sve
tragove snijega u bistrim, ledenim prugama uz trotoar.
Stavila sam kapuljaču na glavu, potajice zadovoljna. Bit
ću slobodna da odem ravno kući nakon tjelesnog.
41
Mike je neumorno prigovarao cijelim putem do četvrte
zgrade.
Po ulasku u učionicu s olakšanjem sam uočila da je
moj stol i dalje prazan. Gospodin Banner je hodao po
prostoriji i stavljao po jedan mikroskop i kutiju s preparatima
na svaki stol. Nastava nije trebala početi još
nekoliko minuta, pa je razred brujao od razgovora. Namjerno
nisam gledala prema vratima, nego sam dokono
črčkala po omotu bilježnice.
Čula sam vrlo razgovjetno kad se stolica pokraj mene
pomaknula, ali oči su mi ostale pažljivo posvećene uzorku
koji sam crtala.
“Zdravo”, rekao je tih, pjevan glas.
Podigla sam pogled, zaprepaštena time što mi se
obratio. Sjeo je najdalje od mene što mu je stol dopuštao,
ali stolicu je okrenuo prema meni. Kosa mu je bila
mokra do kože, raskuštrana – svejedno, izgledao je kao
da je upravo došao sa snimanja reklame za gel za kosu.
Njegovo zadivljujuće lice bilo je prijazno i otvoreno, s
blagim smiješkom na besprijekornim usnama. Ali oči su
mu bile oprezne.
“Zovem se Edward Cullen”, nastavio je. “Nisam
imao prilike da ti se predstavim prošli tjedan. Ti si sigurno
Bella Swan.”
U glavi mi se zavrtjelo od zbunjenosti. Da nisam ja
sve to skupa izmislila? Sad je bio savršeno pristojan. Morala
sam nešto reći; čekao je. Ali ništa uobičajeno nije mi
padalo na pamet.
“O-odakle znaš moje ime?”, promucala sam.
Nasmijao se blagim, očaravajućim smijehom.
“O, mislim da svi znaju tvoje ime. Cijelo mjesto iščekivalo
je tvoj dolazak.”
42 Složila sam grimasu. Znala sam da je nešto takvo posrijedi.
“Ne”, blesavo sam insistirala. “Hoću reći, zašto si mi
rekao Bella?”
Izgledao je zbunjeno. “Zar više voliš da te zovu Isabella?”
“Ne, sviđa mi se Bella”, rekla sam. “Ali mislim da
me Charlie – moj tata, mislim – sigurno iza leđa zove
Isabella – ovdje me svi očito znaju pod tim imenom”,
pokušala sam objasniti, osjećajući se kao totalni kreten.
“O.” Okanio se toga. Postiđeno sam pogledala u stranu.
Na svu sreću, gospodin Banner počeo je predavati
upravo tada. Pokušala sam se usredotočiti na njegovo
objašnjavanje laboratorijskog zadatka koji ćemo danas
raditi. Preparati u kutiji izmiješani su. Kao laboratorijski
partneri, trebamo razdvojiti preparate stanica iz vrha
korijena luka prema fazama mitoze koje predstavljaju i
označiti ih shodno tome. Ne smijemo se služiti svojim
udžbenicima. Za dvadeset minuta obići će nas da vidi ko
je tačno riješio zadatak.
“Počnite”, naložio nam je.
“Dame imaju prednost, a, partnerice?”, upitao me
Edward. Pogledala sam ga i na njegovu licu vidjela tako
predivan izvijen osmijeh da sam mogla samo ostati blejati
u njega kao tele.
“A mogu i ja početi, ako hoćeš.” Osmijeh se izgubio;
očito se pitao jesam li mentalno zdrava.
“Ne”, rekla sam, porumenjevši. “Ja ću prva.”
Pravila sam se važna, ali tek malo. Već sam radila ovaj
laboratorijski zadatak, pa sam znala što se traži. Trebalo
bi biti jednostavno. Stavila sam prvi preparat pod mikroskop
i brzo ga izoštrila objektivom s povećanjem od
četrdeset puta. Kratko sam pogledala preparat.
43
Samouvjereno sam iznijela procjenu. “Profaza.”
“Smijem pogledati?”, upitao me kad sam počela vaditi
preparat. Dok me to pitao, primio mi je šaku, da
me zaustavi. Prsti su mu bili ledeno hladni, kao da ih je
držao u nanosu snijega prije nastave. Ali nisam mu zbog
toga tako brzo izmaknula ruku. Kad me dotaknuo, šaka
me zapekla kao da je kroz nju prošla električna struja.
“Oprosti”, promrmljao je i smjesta odmaknuo ruku.
Međutim, svejedno se latio mikroskopa. Promatrala sam
ga, još ošamućena, kako proučava preparat još kraće
nego ja.
“Profaza”, složio se i urednim rukopisom to upisao u
prvu rubriku našeg zapisnika. Hitro je na mjesto prvog
preparata stavio drugi i letimično ga pogledao.
“Anafaza”, prošaputao je i pritom to zapisao.
Zadržala sam indiferentan ton. “Smijem?”
Frajerski se nasmiješio i gurnuo mi mikroskop.
Pogledala sam marljivo kroz okular i smjesta se razočarala.
Dovraga, imao je pravo.
“Treći preparat?” Ispružila sam ruku ne pogledavši ga.
Pružio mi ga je; kao da je pazio da mi opet ne dodirne
kožu.
Pogledala sam ga najbrže što sam mogla.
“Interfaza.” Predala sam mu mikroskop prije nego
što me stigao zamoliti. Hitro je bacio pogled i zatim to
zapisao. Napisala bih to i sama dok je gledao, ali dobila
sam komplekse od njegovog jasnog, elegantnog rukopisa.
Nisam htjela poružniti stranicu svojim švrakopisom.
Završili smo prije nego što je iko drugi bio i blizu.
Vidjela sam kako Mike i njegov partner uzastopce uspoređuju
dva preparata, dok je drugi par držao otvoreni
udžbenik ispod stola.
44 Tako mi nije preostalo drugo nego da ga nastojim ne
gledati… u čemu nisam uspijevala. Podigla sam pogled,
a on me promatrao s istim onim neobjašnjivo smetenim
izrazom u očima. Odjednom sam shvatila zbog čega su
mu oči sada blago drugačije.
“Jesi li stavio leće?”, izlanula sam bez razmišljanja.
Kao da ga je zbunilo moje neočekivano pitanje. “Ne.”
“O”, promumljala sam. “Nekako su mi tvoje oči danas
malo drugačije.”
Slegnuo je ramenima i pogledao u stranu.
Zapravo, bila sam sigurna da se nešto promijenilo.
Jasno sam se sjećala da su mu oči bile mutnocrne kad me
posljednji put oštro pogledao – boja im se isticala spram
njegove blijede kože i crvenkastosmeđe kose. Danas su
mu oči bile posve druge boje: neke čudne nijanse okera,
tamnije od karamele, ali istog zlatnog tona. Nije mi išlo
u glavu kako je to moguće, osim ako iz nekog razloga
nije lagao za leće. Ili možda zbog Forksa doslovce silazim
s uma.
Spustila sam pogled. Ruke su mu opet bile čvrsto stisnute
u šake.
Gospodin Banner tada je prišao našem stolu da vidi
zašto ne radimo. Bacio je pogled preko naših ramena na
završeni zadatak, a onda se pažljivije zagledao u zapisane
odgovore.
“Onda, Edwarde, zar ne misliš da je Isabella trebala
dobiti priliku s mikroskopom?”, upitao ga je gospodin
Banner.
“Bella”, automatski ga je ispravio Edward. “Zapravo,
ona je odredila tri od pet uzoraka.”
Gospodin Banner sada je pogledao mene; imao je nepovjerljiv
izraz lica.
45
“Jesi li već radila ovaj laboratorijski zadatak?”, upitao
me.
Ponizno sam mu se osmjehnula. “Ne s korijenom
luka.”
“S blastulom jezerskog lososa?”
“Aha.”
Gospodin Banner je kimnuo glavom. “Jesi li bila u
naprednom programu u Phoenixu?”
“Da.”
“Pa”, rekao je nakon kratke stanke, “onda je dobro
što ste vas dvoje laboratorijski partneri.” Promrmljao je
još nešto dok je odlazio. Kad se udaljio, opet sam počela
črčkati po bilježnici.
“Šteta za snijeg, zar ne?”, upitao me Edward. Imala
sam osjećaj da se prisiljava na ćaskanje sa mnom. Opet
me obuzela paranoja. Činilo mi se kao da je čuo razgovor
koji sam vodila s Jessicom za vrijeme ručka i sad mi
nastoji dokazati da nisam imala pravo.
“Ne baš”, iskreno sam mu odgovorila, umjesto da se pretvaram
da sam normalna kao svi ostali. Još sam se nastojala
riješiti glupe sumnjičavosti, pa se nisam uspjela obuzdati.
“Ne voliš hladnoću.” To nije bilo pitanje.
“Ni vlagu.”
“Zacijelo ti je teško živjeti u Forksu”, zamijetio je.
“Da samo znaš koliko”, mračno sam promrmljala.
Moj odgovor kao da ga je opčinio, iz nekog meni
nezamislivog razloga. Njegovo mi je lice tako odvlačilo
pažnju da sam nastojala ne gledati ga više no što nalaže
minimum pristojnosti.
“Zašto si onda došla ovamo?”
Niko me još to nije pitao – ne tako izravno i iskreno
znatiželjno kao on.
46 “To je… složena tema.”
“Mislim da bih je mogao saslušati s razumijevanjem”,
bio je uporan.
Pričekala sam jedan dugi trenutak, a zatim pogriješila
i ulovila njegov pogled. Zbunio me svojim tamnim
zlaćanim očima, pa sam mu odgovorila bez razmišljanja.
“Majka mi se preudala”, rekla sam.
“Ne zvuči mi baš složeno”, usprotivio se, ali odjednom
je postao uviđavan. “Kad se to zbilo?”
“Prošlog rujna.” Glas mi je zvučao tužno, čak i u mojim
ušima.
“A on ti nije drag”, pretpostavio je Edward, još uvijek
suosjećajnim tonom.
“Ne, Phil je u redu. Možda je malo premlad, ali sasvim
je drag.”
“Zašto nisi ostala s njima?”
Nisam mogla dokučiti zašto bi ga to zanimalo, ali on
je nastavio prodorno zuriti u mene, kao da moja dosadna
životna priča iz nekog razloga ima presudan značaj.
“Phil puno putuje. Profesionalni je igrač.” Šturo sam
se osmjehnula.
“Jesam li čuo za njega?”, upitao me, uzvrativši mi
osmijeh.
“Vjerojatno nisi. Ne igra dobro. Isključivo u nižim
ligama. Stalno se seli.”
“Pa te majka poslala ovamo da bi ona mogla na miru
putovati s njim.” Rekao je to opet kao pretpostavku, ne
kao pitanje.
Podigla sam bradu za milimetar. “Ne, nije me ona
poslala ovamo. Poslala sam se sama.”
Obrve su mu se zamrsile. “Ne shvaćam”, priznao je,
nepotrebno srdit zbog toga.
47
Uzdahnula sam. Zašto ja to njemu objašnjavam? Nastavio
je vidno radoznalo buljiti u mene.
“Isprva je ostajala sa mnom, ali bilo mi je jasno da
joj on nedostaje. Bila je zato nesretna… pa sam donijela
odluku da mi je došlo vrijeme za malo ugodnog življenja
s Charliejem.” Pri kraju sam zvučala tmurno.
“Ali sad si nesretna”, upozorio me.
“I?”, izazivala sam .
“To mi nekako nije fer.” Slegnuo je ramenima, ali oči
su mu i dalje bile napete.
Oporo sam se nasmijala. “Zar ti to nikad niko nije
rekao? Život nije fer.”
“Čini mi se da sam to doista već negdje čuo”, suho se
složio sa mnom.
“Znači, to je sve”, ostala sam uporna, pitajući se zašto
i dalje tako bulji u mene.
Pogled mu je postao odobravajući. “Dobro se držiš”,
polako je izgovorio. “Ali bio bih se voljan kladiti da patiš
više nego što ikome dopuštaš da vidi.”
Iskreveljila sam mu se, oduprijevši se porivu da mu
isplazim jezik kao petogodišnje dijete, i pogledala u stranu.
“Zar griješim?”
Pokušala sam ga ignorirati.
“Nisam ni mislio”, samodopadno je promumljao.
“Što se to tebe tiče?”, upitala sam ga ozlojeđeno. I dalje
sam bila okrenuta od njega. Gledala sam kako učitelj
obilazi stolove.
“To je vrlo dobro pitanje”, promrmljao je tako tiho
da sam se upitala govori li to on sam sebi. Međutim,
nakon nekoliko sekundi šutnje, shvatila sam da drugi
odgovor neću dobiti.
48 Uzdahnula sam i namrgodila se prema ploči.
“Idem ti na živce?”, upitao me. Zvučao je kao da ga
sve ovo zabavlja.
Bacila sam pogled prema njemu ne razmišljajući… i
opet mu rekla istinu. “Ne baš. Prije ja sama sebi idem na
živce. Lice mi je tako lako pročitati – majka me uvijek
zove svojom otvorenom knjigom.” Namrštila sam se.
“Naprotiv, meni te je vrlo teško pročitati.” Usprkos
svemu što sam mu rekla i što je sâm pogodio, zvučao je
kao da to ozbiljno misli.
“Onda si jamačno vrlo dobar čitač”, odvratila sam
mu.“
Uglavnom.” Široko se osmjehnuo, uz bljesak savršenih,
ultrabijelih zuba.
Gospodin Banner tada je pozvao razred da prekine
s radom, a ja sam se s olakšanjem okrenula da ga saslušam.
Nisam mogla vjerovati da sam upravo opisala svoj
sumorni život ovom osebujnom, prekrasnom dečku koji
me možda prezire, a možda i ne. Djelovao mi je uživljeno
u naš razgovor, ali sad sam opazila, krajičkom oka, da
se opet naginje u stranu od mene i da je vidno napetim
rukama prihvatio rub stola.
Pokušala sam izgledati pažljivo dok je gospodin Banner
uz pomoć folija na stropnom projektoru ilustrirao ono što
sam bez poteškoća uspjela vidjeti kroz mikroskop. Ali nisam
mogla izaći na kraj sa svojim mislima.
Kad se zvono konačno oglasilo, Edward je pohitao
jednako hitro i okretno iz prostorije kao i prošlog ponedjeljka.
A ja sam, kao i prošlog ponedjeljka, ostala zaprepašteno
zuriti za njim.
Mike je brzo priskočio do mene i pokupio mi knjige.
Zamislila sam ga kako maše repom.
49
“Koja grozota”, prostenjao je. “Sve su izgledale potpuno
isto. Baš imaš sreće što ti je Cullen bio partner.”
“Nisam imala baš nikakvih problema sa zadatkom”,
rekla sam, pogođena što je to uzeo zdravo za gotovo.
Smjesta sam požalila što sam mu tako spustila. “Znaš,
već sam ga radila”, dodala sam prije nego što mu stignem
povrijediti osjećaje.
“Cullen je danas djelovao posve prijazno”, prokomentirao
je dok smo navlačili kabanice. Nisam imala
dojam da mu je drago zbog toga.
Pokušala sam zvučati nezainteresirano. “Pitam se što
mu je bilo prošli ponedjeljak.”
Nisam se mogla usredotočiti na Mikeovo ćaskanje
dok smo išli u dvoranu, a ni tjelesni mi nije uspio naročito
zadržati pažnju. Mike je danas igrao u mojoj ekipi.
Kavalirski je pokrivao moju poziciju zajedno sa svojom,
tako da mi se snatrenje prekidalo samo kad bi na mene
došao red za servis; moja bi mi se ekipa oprezno micala
s puta svaki put kad bih bila na redu.
Kiša je tek sipila kao rosulja kad sam izašla na parkiralište,
ali bila sam sretnija kad sam se našla u suhoj
kabini. Upalila sam grijanje, bar ovaj put ne mareći za
izbezumljujuće urlanje motora. Otkopčala sam vjetrovku,
spustila kapuljaču i raskuštrala vlažnu kosu kako bi
mi je grijanje osušilo putem do kuće.
Pogledala sam oko sebe da se uvjerim kako je sve čisto.
Tada sam opazila jednu nepomičnu bijelu priliku.
Edward Cullen stajao je naslonjen na prednja vrata a, tri
auta dalje od mene, i napeto gledao u mom pravcu. Brzo
sam odmaknula pogled i stavila kamionet u rikverc, u
žurbi gotovo udarivši u jednu hrđavu Toyotu Corollu.
Na svu sreću po toyotu, na vrijeme sam nagazila na koč50
nicu. Upravo takve automobile moj bi kamionet za tili
čas pretvorio u otpadno željezo. Duboko sam udahnula,
i dalje gledajući na drugu stranu iz svog vozila, i oprezno
se ponovno krenula izvlačiti, ovaj put s većim uspjehom.
Gledala sam ravno preda se dok sam prolazila pokraj a,
ali kad sam potajice virnula u stranu, zaklela bih se da ga
sam opazila kako se smije.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
2.Otvorena knjiga
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Twilight-
Jump to: